Moja draga N. dala mi
je ideju za novi tekst. A nisam mogla to da odbijem, prvenstveno zbog poruke a zatim i zbog blage zakržljalosti moga pisanja u posljednje vrijeme.
Rekla mi je: „Ja to ne
znam pretočiti u tekst.“ , a već mi je bila ispisala pola stranice. :)
Ebu
Derda' , radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, rekao: „Uistinu se znanje stiče učenjem, a blagost se postiže
nastojanjem da se bude blag. Onaj ko bude težio dobro, dobro će mu biti i dato,
a onaj ko se bude čuvao zla, od njega će biti i sačuvan.“
Iako je ideja bila da
pišem o načinu činjenja dobrih djela, ovaj hadis nisam mogla propustiti i ne
podijeliti ga sa vama. Nijjet mi je bio da nas podstaknem na razmišljanje –
čemu danas težimo? Ako želimo biti blagi, radimo li na tome? Ako tražimo
znanje, učimo li?
Živimo u instant
vremenu i sve bismo - ovdje i odmah.
Zaboravljamo da nas blagim ne čini želja da budemo blagi, već konstantni trud.
Niti nas učenim čini ljubav prema znanju, nego učenje.
I činjenje dobrih djela
postalo je nekako instant. Vidimo ili
čujemo kako je nekome potrebna pomoć, uplatimo novac na bankonvni račun ili
novac dostavimo do neke organizacije i gotovo – dobro djelo učinjeno. Ali, je
li ono bilo uzrok širenja naših prsa? Čišćenja našeg srca? Bojim se da smo
počeli zaboravljati kako se uživa u dobročinstvu. Prestali smo biti svjesni te
ljepote.
Lijep primjer kao i
podsticaj dala je i meni i vama upravo moja N., sa početka teksta. Uradila je
dobro djelo koje je razgalilo njeno srce, i koje će vjerovatno zbog tog
osjećaja učiniti još mnogo puta.
Ona je kupila neke
osnovne namirnice, pokucala na vrata jednoj nani i predala joj kese. Sigurna sam
da nani kese nisu bile toliko bitne koliko
osmijeh i razgovor koje je dobila. A još sam sigurnija da je radost s druge
strane bila veća. Jer nije isto pokloniti vrijeme i pokloniti kesu. Davanje kese je
davanje nečega, a davanjem vremena ti
daješ sebe, a oboje je opet od Allahovog davanja.
Ponekad jednostavno
nismo svjesni koliko zijaret nekome uljepša dan, pogotovo nanama i dedama. Oni
osjećaju da su nam na teretu, da nas tuše i oduzimaju nam vrijeme. I tako,
uglavnom, mi činimo da se osjećaju, iako znamo da od tih ljudi ne možemo čuti
do dobro – mudrosti, savjete, šale... I podsjećanje na prolaznost života.
Ako se damo u
razmišljanje, ovim zijaretom N. nije učinila samo jedno dobro djelo, već
mnoštvo njih. Ako je nana bila bolesna, posjetila ju je. Nasmijala se i nazvala
selam – što je sadaka. I bila je sebeb nečije radosti. A Allah mnogostruko
nagrađuje.
Istina, sve bi se ovo
moglo učiniti i na lakši način. Naći organizaciju koja pomaže siromašne, stare
i iznemogle i uplatiti novac. Ali, kakav je osjećaj? Šta bi to više proželo
naše tijelo do vršaka prstiju?
Nebrojeno puta prošla
sam pored Narodne kuhinje, na putu do Tabačkog mesdžida, noseći u kesi
namirnice koje su na kraju mjeseca dostavljane upravo u tu kuhinju. I osjećala
sam se lijepo, jer eto, na neki način sudjelujem u hranjenju siromašnih. No, kad
sam vidjela djevojke koje su jedan dan provele u toj kuhinji kuhajući i
dijeleći obroke, postalo mi je jasno da moj osjećaj nije bio ni blizu onoga što
su one osjećale dok su se družile sa ljudima. Dok su sa obrocima dijelile
osmijehe.
Ja nikad nisam
razmišljala o tim ljudima. Nisam razmišljala o tome koliko im je možda potreban
osmijeh, topla riječ. Koliko žude da sa nekim porazgovaraju, da im se ukaže
poštovanje. A moje sestre su uživale u svakom trenutku. Pomagale su u kuhinji,
u dijeljenju hrane. Davale su sadaku osmijehom, razgovorom. Pokazale su svoj
lijepi ahlak. Molim Allaha da im ovim
postupcima oteža tas na vagi dobrih djela, na Sudnjem danu.
Na kraju, sami
zaključite koja od nas dvije je ljepše postupila. I šta biste radije uradili.
Učinili dobro djelo vlastitim rukama, odnijeli na vlastitim leđima, ili samo
trunkicu učestvovali u njemu...?
Od
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, rekao: „Nećete moći pridobiti ljude svojim imecima, pa ih
pridobijajte vedrim licima i lijepim ponašanjem.“
