„ ... neka govori dobro ili neka šuti“

Nekoliko dana ranije dođe do mene haber da se „neko“ čudom čudi otkud ja u Tabačkom mesdžidu kao aktivista.

Isto tako, s druge strane mi haber stiže da se „neko“ interesuje nosim li ja nikab. Prozvaše me Suadom, autoricom tekstova, djevojkom pod nikabom.

Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, čast vjernika je kod Allaha veća od časti Kabe, njegov imetak, krv i da se o njemu ne misli osim dobro.“ (Ibn Madže, s ispravnim lancem prenosilaca)

Tabački mesdžid je Allahova kuća u kojoj se Njegova najljepša imena spominju, u kojoj se uči o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životu. Svaki hizmet u njemu je hizmet Allahovoj vjeri. Allahova kuća nije odgovorna za postupke njenih gostiju, niti zaslužuje da je se etiketira ružnim opisima i nazivima. Kad uđeš, sestro, niko ti ne naređuje da vihriš i pregledaš po saffovima kako ko sjedi i kakvu ko mahramu nosi. Niko te ne tjera da kršiš islamske propise obaranja pogleda i miješanja sa muškarcima, niti da ašikuješ i tražiš sebi hairliju. Brate, niko te ne tjera da hrliš prema sestrama i zagledaš sebi hanumu. Niko te ne tjera da klanjaš ovako ili onako. Niko ti ništa ne govori. A i ako govori, to je džennetski pozdrav – esselamu alejkum. Ezijetiti te sigurno neće niko. Napravit će ti mjesto, ako je gužva. Nasmijat će ti se. To je ahlak, kojem nas kroz halke uči uvaženi hafiz Kenan Musić.

 „Suada- ma ona što ide u Tabački mesdžid“ je prvi dublji kontakt s vjerom ostvarila u tom mesdžidu na halkama hadisa. Svaki put kad bi se tu pojavila, hafiz bi nasihatio ono što je njenoj duši mehlem bio. Tamo je ona naučila da se  nakon svakog spomena na Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime kaže – sallallahu alejhi ve sellem. A koliko se puta spomene njegovo ime na toj halki. Tamo je naučila koje dove treba učiti pri ulasku ili izlasku iz Allahove kuće. Dobila je priliku, baš u tom mesdžidu, da piše i ostavlja tragove za sobom u vidu slova, riječi, rečenica. I pored svega toga, dobila je priliku da od sebe da nešto za ummet. Stekla je ona tamo i puno prijatelja, koji joj pomogoše, da mimo vjere, nauči još stvari korisnih za život, inšallah. Koliko je samo preko  tog mesdžida upoznala sestara, koje joj postadoše prijateljice za života. Pa kako bi mogla upoznati dušu duše svoje – Ammaru, koja je bila u dovama srca njena. A Allah, aze ve dželle, vidi srce roba Svoga.

Njeno srce je težilo istini pa joj je Allah, subhanehu ve te'ala,  rasprostranio srce prema islamu i počastio je da od tada ne prestane učiti o svojoj vjeri i tragati za istinom.  Da za uzor u svakom svom životnom postupku uzme izvorni postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – počast - kako samo On, Uzvišeni, zna i može počastiti roba Svoga.

Šta nam je to sa srcima našim kada ljude vežemo za mjesta? Šta nam je to sa vremenom kada ga trošimo na druge ljude? Gdje su nam to opravdanja za brata muslimana i sestru muslimanku? Onih 70 opravdanja prije negoli osudimo. Gdje nam je to volja i želja da ummetu koristimo? Gdje nam je ona hrabrost mudžahida kojom se hvalimo na svim društvenim mrežama? Ostala nam kod prve prepreke prolaznog dunjaluka.

Pitam prvo sebe, a zatim svaku sestru, kako osoba, koja Allahu pada na sedždu  pet puta dnevno, može omalovažavati trud pojedinca ili skupine muslimana? Zar osoba, muslimanka, može sebi dopustiti da obezvrjeđuje i sa visine gleda sestre koje se strpe da izađu muškarci da se ne bi gurale sa njima. Ili sestre koje su stavile hidžab samo tu noć i došle učiti o Allahovoj vjeri? Koje će možda već sutra biti okićene istom krunom kojom sam i ja počašćena koju godinu prije? I koje će sutradan možda bolje praktikovati vjeru od onih koje su godinama u vjeri. Zar ne zna da su srca između dva prsta Milostivog i On ih okreće kako On želi? Zar ne znaju muslimani i muslimanke koju je dovu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem najčešće učio- O,Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri?

S druge strane, nikab, prelijepi sunnet majki vjernika, je moja velika ljubav, nešto za što se nadam da će me Allah, azze ve dželle, jednog dana počastiti. Sunnet koji mi je neizmjerno drag i kojim se ponosim, svaki put kad ga spomenem, ma šta drugi rekli ili mislili.

Pitam se, da li je, i zašto, ovaj podatak bitan za diskusiju i za čitanost mojih tekstova? Da li bi tekstovi „Suade- ma one što nosi nikab“  bili manje vrijedni ako bih i bila djevojka pod nikabom?  Da li bi oni tada nosili neku drugu poruku, a ne onu koju nose? Da li bi to bilo kršenje tradicije Bošnjaka, ako zaboravimo da su i naše nane svojevremeno nosile feredže? Neko je, možebiti, i zaboravio, a neko se dobro pobrinuo da bude zaboravljeno. I ne samo to, već omraženo od strane nas, unuka tih žena koje su se borile, svojski, da sačuvaju identitet muslimanke.

Šta nam se to dešava? Kakva su nam to srca?

Gospodaru našem je drago spominjanje Njega, Uzvišenog i Njegovih imena, a nije Mu drago spominjanje Njegovih robova, onako iz razonode. I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je preporučio da govorimo dobro ili da šutimo. Da li bi se iko od nas usudio da kaže ružnu riječ o Kabi, svetom mjestu svih muslimana, da kaže kako je ove godine ružan njen plašt, ili kako je mogla biti malo ukrašenija ili kako je mogla biti na drugom mjestu.. Ne bi, neuzubillah. Ali zato se usudimo govoriti o onome što je svetije od Kabe, a to je čast muslimana i muslimanke! Dajemo sebi za pravo da iznosimo svoja mišljenja šta je neko htio. Igramo se profesionalnih čitača nijjeta i profesionalnih tumača tuđih postupaka.

Šta ćemo Allahu, subhanehu ve te'ala, reći kad naša usta, oči, uši, vrijeme, dan, noć,... budu govorili protiv nas i protiv naše volje? Kako ćemo opravdati sve blagodati koje su nam darovane da ih koristimo u veličanju Uzvišenog Allaha?

Jesmo li svjesni koliko smo sretni što smo Uputom darovani? Učimo li pouke iz Kur'ana Časnog? Koristimo li taj Kur'an kao uputstvo za život ili nam je samo sredstvo za hvaljenje da  smo „na Kur'anu i sunnetu“?

"O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!" Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje. (Prijevod značenja Lukman, 16.-20.)

Hoćemo li pouku primiti?

Poziv na spas

Namaz- razgovor sa Allahom, subhanehu ve te'ala.

Onaj trenutak u danu prema kojem krojim svoje planove. Njime počinje i završava moj dan. Možda i posljednji na dunjaluku.

Odlutaju mi misli ponekad pa se vratim... Počast je stajati ovdje,  pred Tobom, Gospodaru. Blizu Tebi – srcem. A sebi – podsjećanjem na prolaznost. Podsjećam sebe da sam prašina naspram Tvoje veličine, a ipak Si mi podredio svako Svoje stvorenje. I Sunce. I vodu. Mjesec i zvijezde. Biljke i životinje. Planine – stubove Zemljine, radi moje sigurnosti postavljene. Podsjećaš me na tu podređenost riječima Svojim: „Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!“(prijevod značenja Eš-Šems,1-10). Podsjećaš me i na to, Gospodaru moj, da je uspjeh zagarantovan onome ko svoju dušu očisti – zikrullahom, istigfarom, dobročinstvom. A Ti svoja obećanja ispunjavaš.

Toliko me voliš Gospodaru, a ja, u razgovoru s Tobom, odlutam. Brinem o dunjaluku. Sanjarim o prolaznosti, a Ahiret mi tako blizu. Edenski vrtovi ili vatra užarena.

Podigao Si zastore između Sebe i ovog siromašnog roba Svoga, koji se zadeverao sutrašnjim danom, a zna da možda ni sljedeći trenutak dočekati neće. I čekaš me da smirim svoje srce i skrušeno se ponovo Tebi obratim. Svakim namazom, isto, Milostivi. Svjesna toga, trudim se, Plemeniti, biti Tebi pokorna. A borba je. Sa šejtanom. Sa nefsom. Borba neprestana. Znam, Uzvišeni, da Ti želiš da vidiš trud moj i da ću taj trud pred Tobom naći, voljom Tvojom. Pa opet dođu dani kada se krećem unazad. I jedan korak nazad je pad, nakon kojeg se Tebi vraćam korakom čvršćim. A i to je od Tebe. Za moje dobro. Oduzmeš nešto i onda mi vratiš duplo.

Neizmjerno Ti zahvaljuje rob Tvoj, svjesna da ti zahvaliti ne mogu onoliko koliko Tebi, Uzvišenom, dolikuje.

Nekad me sjećanja vrate godinama unazad. Mojim prvim namazima. Onda kad još nisam znala čemu namaz, ali sam pored babine stavljala svoju serdžadu i pratila njegove korake. Kasnije, namaz me smirivao, a ne znadoh da je to zbog blizine Es-Selama, Onoga koji je izvor smirenosti i spasa.

Sjećam se i kad sam prvi put prigrlila namaz iz straha od kazne. Kad sam svoje srce, iz straha, vezivala za Blagog. Opskrbitelja. Onoga koji rješava sve vrste teškoća i problema. I prerastao je taj strah u ljubav. Prerastao u želju da upoznam Onoga koji me čuva. Moga Zaštitnika. Da Ga upoznam kroz islam, Kur'an, sunnet. Da steknem zadovoljstvo Njegovo. Hidžabom i ustrajnošću na putu Istine.  Bili su to dani u kojima postadoh svjesna da me jedino Uzvišeni Allah neće napustiti nikada. Koji motri na sve. Sve vidi i čuje. Rješava. Dani u kojima su me ruke ovoga grada zvale u svoj opasni zagrljaj a ja sam tražila utočište kod Jedinoga. Vječnoga. I našla. Mir i spokoj islama.

Prošle su godine nakon moga prvog namaza, pored babe. Moja serdžada više ne stoji pored njegove. Kilometri nas dijele, ali moja serdžada stoji tu, na mjestu koje zovem svojim mesdžidom. Moga babe vasijjet meni je namaz. Koji me sačuvao od svih zala ovodunjalučkih. Znao je to babo, pa me je s riječima: „Namaz i Kur'an“, ispratio u bijeli svijet. Samu...

I još uvijek, kad s lahkoćom ustanem na sabah, podsjetim sebe da je „krivac“ za to moj babo, koji me je budio onda kad mi je bilo najslađe spavati. Tad sam se žalila, ali sad sam sretna jer su dva rekata sabahskog sunneta vrjedniji od dunjaluka i svega što je na njemu, prema riječima Allahovog, tebareke ve te'ala, miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ne govori po hiru svome. Pa kud će mi veće bogatstvo?

Sabah-namaz je garancija za viđenje Allaha,aze ve dželle, na Sudnjem danu, kako  prenosi Džerir ibn Abdullah, da je  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Vi ćete vidjeti vašeg Gospodara kao što vidite mjesec u uštapu i nećete imati nikakve sumnje u to da ste Ga vidjeli. Pa ako možete da nikada ne izostavite da na vrijeme klanjate sabah i ikindiju, onda to učinite.'' (Buharija i Muslim).

Pa zar mi treba bolji motiv?

Sabah-namaz je zaštitnik od džehennemske vatre, što potvrđuje hadis koji prenosi Ammare ibn Ruvejne, koji kaže da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ''Vatra neće pržiti nijednog vjernika koji je klanjao namaz prije izlaska i namaz prije zalaska sunca.'' (Imam Muslim)

Svjesna da je namaz - razgovor sa Voljenim, stub imana, bogatstvo dunjaluka, primjer pokornosti Stvoritelju, ibadet, vodič ka činjenju dobra a ostavljanju zla, od srca vam preporučujem da više nikad šejtanu ne dozvolite da vam ukrade trenutak kad ste Gospodaru svome najbliži. Onda kad su zastori Njegovi podignuti i kada On, Uzvišeni, čeka da Ga slavimo pa da nam onda još više iz riznica Svojih da. 

Mojoj Emini

Ne brini se, moja Mino

Kad je Allahu dunjaluk ništa

Onda si ti obradovana slobodom

A mi zatvorom.

Dok smo bez cilja koračale,

Ti si pisala srcem.

Pisala si riječi, koje, eto, ostadoše vasijet tvoj.

Savjet i opomena nama,

Da se podsjećamo...

Allah ne opterećuje preko mogućnosti robove svoje

A danas shvatih da ti, ono što mi teretom smatramo,

Nosiš kao perce, lahko.

Kao da želiš reći: Gospodaru, i kad bi mi Ti još tereta dao,

Ja bih to nosila, s imenom Tvojim, Uzvišeni.

Mi smo, Mino, gubitnici naspram tebe.

Pobijedila si nas.

Onom snagom ubjeđenja tvoga.

Pobijedila.

Oborila s nogu.

Koliko ti, ja ne bih mogla nikad.

Zato je Allah i dao da me pretekneš,

U svemu.

A sebe invalidom nazivaš.

Srce tvoje trči Gospodaru.

Noge ti i ne trebaju.

Tvoja duša hrli Vječnome.

A vidi mene...

I srcem

I korakom

Zastajkujem

Zapitkujem ...

I nikad neću stići tamo gdje si stigla ti

Obišla svijet

Svojom rječju.

Džemaat=buket

Moja Adisa će od svakog ovog cvijeta napraviti priču, jer takva je ona, od slika stvara priče, a ja pak vidim samo skupinu cvjetova u zavežljaju.
I podsjeti me ta skupina na ummet, na džemaat. Jer samo džemaat čini savršenu cjelinu skupljenu u najljepši buket sastavljen od različitih cvjetova. Pojedinačno, samo smo cvjetovi neukrotivi. Neumoljivi. Na poljani sami. Na vjetrometini, bez oslonca. A onda kad od nas, različitih, naprave cjelinu, samo tad je naša ljepota uočljiva i vrijedna divljenja.
Džemaat je naš oslonac, štit od vjetrova. I samo od džemaata se šire najljepši mirisi individualnosti.