Otkako me Allah,
subhanehu ve te'ala, učinio od Njemu pokornih
i otkako sam počela više učiti od islamu, stremila sam da naučim kakva
to prava muslimanka ima i kakve obaveze.
Čitajući i izučavajući,
čudila me upornost ljudi da pokažu muslimanku zatočenu, obezvrijeđenu, nemoćnu
i slično. Jer, meni je islam otvorio
vrata uspjeha, oslobodio me svih dunjalučkih devijacija i ne znam zašto ljudi
pokušavaju dokazati drugačije.
S druge strane, čudim
se muslimankama, svojim sestrama, koje teže da se prilagode nečemu čime ih
Allah nije obavezao, a nešto im je čak i zabranio. Naprimjer, težak posao. Svakako,
Allah je dozvolio ženi da radi, da zarađuje i privređuje, naravno, u skladu sa
šerijatskim propisima vezanim za ženu. Međutim, šejtan nam ponekad toliko uljepša
stvar da uopće ne vidimo štetu u tome.
Zašto bi, pitam se,
žena radila kao automehaničar i svoje krhko tijelo izlagala težini tog posla? Zašto
bi svoje nježne ruke prljala uljima i automobilskim prljavštinama? Zašto bi
svoju odjeću mirisala mirisom benzina? Na kraju, koja je korist u ženi koja je
automehaničar? Za Ummet? Teško.
Znam da će nakon moje
sljedeće rečenice da me prozovu radikalnom i da ću se naći pod mnoštvom
kritika, ali u ime Allaha govorim, pa mi neće smetati osuđivanje.
Je li zaista muslimanki
potrebno da se bavi sportom javno? Da izlazi među ljude i pokazuje svoje
sposobnosti u borilačkim vještinama, košarci, nogometu,...?
Zanimalo me uvijek, pa
evo i sad – zašto je to toliko važno? Da muslimanka bude dio „svijeta“? Da se pokaže
koliko je talentirana, sposobna, važna? Kao takva, muslimanka je, ionako, već
hiljadama godina „obilježena“ u Kur'anu.
A pogotovo što u
svijetu sporta žena mora da bude obučena onako kako se krše propisi hidžaba. I nikakvo
izmotavanje sa odjećom neće nadoknaditi hidžab, onaj koji je ispravan.
Nikako ne želim reći da
islam osporava bavljenje sportom. Čak je i pohvalno. Primjer su nam Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, i njegova voljena Aiša, radiallahu anha, koji su
se natjecali u trčanju. Da to nije važno, sigurno ne bi ostalo zapisano i
prenošeno generacijama. Ali, kakvi su uslovi bili? Na putovanju, Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, bi karavanu poslao naprijed, a onda bi njih dvoje
trčali. Dakle, bili su sami, udaljeni od pogleda ljudi. Nije se organizirao nekakav poseban „sportski dan“ u kojem bi žene sudjelovale.
Pa zašto se onda moje
sestre opterećavaju onim što im Allah nije u obavezu dao?
Ženino krhko tijelo i
emotivna duša stvoreni su za kuće, za
održavanje porodice, za odgajanje djece, kao i za rad onog posla koji ne
iscrpljuje, koji ne narušava sve prethodno navedeno i naravno posla od kojeg
bismo sutra svi mogli imati koristi.
Obzirom da je žena po
prirodi odgajateljica svoje djece, ne smeta da bude učiteljica i obzirom da se
brine o zdravlju cijele svoje porodice, može da bude i ljekar. Time bi pomogla
i svima nama. A šta drugo čini radost muslimanki osim činjenice da svoj hidžab
ne mora skidati pred muškarcem, već pred svojom sestrom?
Sigurna sam da ima još
mnogo poslova u kojim bi se muslimanka mogla okušati, za prethodna dva inspirisana sam ulogom žene kao majke.
Mi smo muslimanke
toliko počastvovane, sačuvane, uzdignute, identificirane islamom da me boli
činjenica što uvijek pohrlimo nedozvoljenom. Pustimo da skrivene strasti
isplivaju na površinu. Damo šejtanu razloga za slavlje.
Pokrivši se, Allahovom voljom, svoj džahilijet sam zamijenila samo boljim. Ostavila sam sve čime Uzvišeni Gospodar nije bio zadovoljan. Istina, išlo je postepeno, ali trudila sam se da sve ono loše zamijenim boljim.
A islam je takav. Ljudima
je dat kao lijek za bolest.
Napočetku, sa rastom
imana ili bolje rečeno sa „upalom“ imana osuđivala sam ljude oko sebe. A zatim
sam shvatila da i njima, kao i meni, treba vremena da nešto promijene. Da se
poprave. Da uzmu lijek u potpunosti.
No, ono što tad nisam
shvatala, a ni dan danas ne mogu – zašto miješamo ženstvenost muslimanke sa
nametnutom ženstvenošću u svijetu?
Voljela bih da mi neko
odgovori zašto se žena smatra ženstvenom ako stavi kilu šminke na lice, obuje
štikle, namiriše se i okiti nakitom, te izađe napolje? Kome pokazuje
ženstvenost? Onima koji su joj zabranjeni?
Na kraju, šta tu ima
toliko ženstveno? Zar baš ništa drugo ne postoji što bi ženu učinilo
ženstvenom? Ni mnoštvo pročitanih knjiga? Ni prekrasan balkon u cvijeću kojeg
je s toliko ljubavi i stila dekorisala? Niti lijepo ponašanje, spuštanje
pogleda pred zabranjenim? Druženje sa Kur'anom? Niti ona prirodna mudrost kod
žene?
Zar se ženstvenost ne
ugleda upravo u tome?
Zaista, mnoooogo je
ženstvenije od gizdanja i pokazivanja ljudima ukrasa.
Žena – našminkanam
dotjerana, namirisana bez ahlaka je bezvrijedna. Jer šta ostaje kad sve ukrase
skine? Kad se osami sa Gospodarom? Reći ću vam – praznina. Ni blizu
ženstvenosti.
Naprotiv, šta je
muslimanka okićena lijepim ahlakom, pokrivena odjećom stida napolju, a u kući
dotjerana svome mužu i mirisom i odjećom i nakitom? Ništa drugo do ženstvena. U
potpunosti.
Zato, duše moje, ne
nasjedajte na lažne vrijednosti, koje su nam predstavljene lijepima samo da nas
zavaraju. Okitite se onim boljim, Allahu dražim. Okitite se Allahovim govorom i
budite od onih kojima će na Sudnjem danu biti rečeno: „Uči i penji se.“
