Sve sam u životu kupila dovom

„Sve sam u životu kupila dovom.“, zlatne su riječi moje Ammare. A nije rekla ništa osim istine. Onaj ko je svjestan Allahove moći, sigurno će potvrditi ove riječi.

Kad je Ammara u mome prisustvu prvi put spomenula rečenicu – sve sam u životu kupila dovom, na trenutak sam se zamislila. Pitala sam se – a jesam li i ja sve u životu kupila dovom? Pokušala sam pobrojati sve ono što sam dovom „kupila.“ Međutim, neke dove nisam izgovorila naglas, ali ih je srce zborilo, možda čak i bez moga znanja. Zato i potvrđujem da sve što imam u životu je posljedica dove, Allahovom voljom. Kao i ono što nemam, elhamdulillah.

Ova me Ammarina rečenica često podsjeti na mjesec ramazan i pripreme za njega. Tako sam, pripremajući se za protekli ramazan, tj. iščitavajući o tome kako ga najbolje iskoristiti, na nekom od portala pročitala da su ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za sebe odabirali dove koje su ponavljali tokom cijelog ramazana, i da nikad nisu dočekali sljedeći ramazan a da im te iste dove nisu bila uslišane.

Rekla sam sebi – isto ću i ja uraditi, inšallah.

Napisala sam neke dove koje su mi bile važne. I ponavljala sam ih tokom cijelog ramazana, kad god sam bila u prilici da dovim. Posebno na noćnom namazu.

Bilo je dova koje sam izgovarala možda ne sa čvrstim ubjeđenjem da će mi ih Allah, subhanehu ve te'ala, uslišati prije sljedećeg ramazana, ali sigurno sam znala da neće propasti.

Mislila sam – ako ne budu uslišane do sljedećeg ramazana, bit će svakako nakon njega, inšallah.

Ramazan je prošao, a ja sam se stalno podsjećala svojih dova. Htjela sam da vidim koliko će ih se primiti.

Allah je najveći.

Ne znam koliko dana je prošlo nakon ramazana kad sam svoje dove mogla vidjeti primljene. Allahu ekber. Svaka je primljena. Ali baš svaka.

Allah mi je svjedok da nije prošlo ni 3-4 mjeseca od kraja ramazana, a ono što sam dovila sam već vidjela pred svojim očima.

Allahu je sve lahko. Za jednu iskrenu dovu svoga roba, poslat će insana sa kraja svijeta da bude sebeb njenog ostvarenja. Subhanallahi-l-azim.

Zato, ne zapostavljajte dove. Dovite, čak i kad mislite da najmanje šanse imate. Allah je kadar sve. On, Uzvišeni, čuje tvoj i najtiši šapat. Vidi tvoj treptaj oka. I uzdah. I pogled. Vidi i tvoje ruke koje Mu podigneš, i stidi se da ti ih vrati prazne. To je naš Gospodar, Veličanstveni.

Pa dovi. Dovi  i Firdevs dovom kupi.

Uživaš li u dobročinstvu

Moja draga N. dala mi je ideju za novi tekst. A nisam mogla to da odbijem, prvenstveno zbog poruke  a zatim i zbog blage zakržljalosti  moga pisanja u posljednje vrijeme.

Rekla mi je: „Ja to ne znam pretočiti u tekst.“ , a već mi je bila ispisala pola stranice. :)

Ebu Derda' , radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Uistinu se znanje stiče učenjem, a blagost se postiže nastojanjem da se bude blag. Onaj ko bude težio dobro, dobro će mu biti i dato, a onaj ko se bude čuvao zla, od njega će biti i sačuvan.“

Iako je ideja bila da pišem o načinu činjenja dobrih djela, ovaj hadis nisam mogla propustiti i ne podijeliti ga sa vama. Nijjet mi je bio da nas podstaknem na razmišljanje – čemu danas težimo? Ako želimo biti blagi, radimo li na tome? Ako tražimo znanje, učimo li?

Živimo u instant vremenu i sve bismo -  ovdje i odmah. Zaboravljamo da nas blagim ne čini želja da budemo blagi, već konstantni trud. Niti nas učenim čini ljubav prema znanju, nego učenje.

I činjenje dobrih djela postalo je nekako  instant. Vidimo ili čujemo kako je nekome potrebna pomoć, uplatimo novac na bankonvni račun ili novac dostavimo do neke organizacije i gotovo – dobro djelo učinjeno. Ali, je li ono bilo uzrok širenja naših prsa? Čišćenja našeg srca? Bojim se da smo počeli zaboravljati kako se uživa u dobročinstvu. Prestali smo biti svjesni te ljepote.

Lijep primjer kao i podsticaj dala je i meni i vama upravo moja N., sa početka teksta. Uradila je dobro djelo koje je razgalilo njeno srce, i koje će vjerovatno zbog tog osjećaja učiniti još mnogo puta.

Ona je kupila neke osnovne namirnice, pokucala na vrata jednoj nani i predala joj kese. Sigurna sam da  nani kese nisu bile toliko bitne koliko osmijeh i razgovor koje je dobila. A još sam sigurnija da je radost s druge strane bila veća. Jer nije isto pokloniti vrijeme i pokloniti kesu. Davanje kese je davanje nečega, a davanjem vremena  ti daješ sebe, a oboje  je opet od Allahovog davanja.

Ponekad jednostavno nismo svjesni koliko zijaret nekome uljepša dan, pogotovo nanama i dedama. Oni osjećaju da su nam na teretu, da nas tuše i oduzimaju nam vrijeme. I tako, uglavnom, mi činimo da se osjećaju, iako znamo da od tih ljudi ne možemo čuti do dobro – mudrosti, savjete, šale... I podsjećanje na prolaznost života.

Ako se damo u razmišljanje, ovim zijaretom N. nije učinila samo jedno dobro djelo, već mnoštvo njih. Ako je nana bila bolesna, posjetila ju je. Nasmijala se i nazvala selam – što je sadaka. I bila je sebeb nečije radosti. A Allah mnogostruko nagrađuje.

Istina, sve bi se ovo moglo učiniti i na lakši način. Naći organizaciju koja pomaže siromašne, stare i iznemogle i uplatiti novac. Ali, kakav je osjećaj? Šta bi to više proželo naše tijelo do vršaka prstiju?

Nebrojeno puta prošla sam pored Narodne kuhinje, na putu do Tabačkog mesdžida, noseći u kesi namirnice koje su na kraju mjeseca dostavljane upravo u tu kuhinju. I osjećala sam se lijepo, jer eto, na neki način sudjelujem u hranjenju siromašnih. No, kad sam vidjela djevojke koje su jedan dan provele u toj kuhinji kuhajući i dijeleći obroke, postalo mi je jasno da moj osjećaj nije bio ni blizu onoga što su one osjećale dok su se družile sa ljudima. Dok su sa obrocima dijelile osmijehe.

Ja nikad nisam razmišljala o tim ljudima. Nisam razmišljala o tome koliko im je možda potreban osmijeh, topla riječ. Koliko žude da sa nekim porazgovaraju, da im se ukaže poštovanje. A moje sestre su uživale u svakom trenutku. Pomagale su u kuhinji, u dijeljenju hrane. Davale su sadaku osmijehom, razgovorom. Pokazale su svoj lijepi ahlak. Molim Allaha da im ovim  postupcima oteža tas na vagi dobrih djela, na Sudnjem danu.

Na kraju, sami zaključite koja od nas dvije je ljepše postupila. I šta biste radije uradili. Učinili dobro djelo vlastitim rukama, odnijeli na vlastitim leđima, ili samo trunkicu učestvovali u njemu...?

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nećete moći pridobiti ljude svojim imecima, pa ih pridobijajte vedrim licima i lijepim ponašanjem.“

Kao sestra sestri

Otkako me Allah, subhanehu ve te'ala, učinio od Njemu pokornih  i otkako sam počela više učiti od islamu, stremila sam da naučim kakva to prava muslimanka ima i kakve obaveze.

Čitajući i izučavajući, čudila me upornost ljudi da pokažu muslimanku zatočenu, obezvrijeđenu, nemoćnu i slično. Jer,  meni je islam otvorio vrata uspjeha, oslobodio me svih dunjalučkih devijacija i ne znam zašto ljudi pokušavaju dokazati drugačije.

S druge strane, čudim se muslimankama, svojim sestrama, koje teže da se prilagode nečemu čime ih Allah nije obavezao, a nešto im je čak i zabranio. Naprimjer, težak posao. Svakako, Allah je dozvolio ženi da radi, da zarađuje i privređuje, naravno, u skladu sa šerijatskim propisima vezanim za ženu. Međutim, šejtan nam ponekad toliko uljepša stvar da uopće ne vidimo štetu u tome.

Zašto bi, pitam se, žena radila kao automehaničar i svoje krhko tijelo izlagala težini tog posla? Zašto bi svoje nježne ruke prljala uljima i automobilskim prljavštinama? Zašto bi svoju odjeću mirisala mirisom benzina? Na kraju, koja je korist u ženi koja je automehaničar? Za Ummet? Teško.

Znam da će nakon moje sljedeće rečenice da me prozovu radikalnom i da ću se naći pod mnoštvom kritika, ali u ime Allaha govorim, pa mi neće smetati osuđivanje.

Je li zaista muslimanki potrebno da se bavi sportom javno? Da izlazi među ljude i pokazuje svoje sposobnosti u borilačkim vještinama, košarci, nogometu,...?

Zanimalo me uvijek, pa evo i sad – zašto je to toliko važno? Da muslimanka bude dio „svijeta“? Da se pokaže koliko je talentirana, sposobna, važna? Kao takva, muslimanka je, ionako, već hiljadama godina „obilježena“ u Kur'anu.

A pogotovo što u svijetu sporta žena mora da bude obučena onako kako se krše propisi hidžaba. I nikakvo izmotavanje sa odjećom neće nadoknaditi hidžab, onaj koji je ispravan.

Nikako ne želim reći da islam osporava bavljenje sportom. Čak je i pohvalno. Primjer su nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova voljena Aiša, radiallahu anha, koji su se natjecali u trčanju. Da to nije važno, sigurno ne bi ostalo zapisano i prenošeno generacijama. Ali, kakvi su uslovi bili? Na putovanju, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi karavanu poslao naprijed, a onda bi njih dvoje trčali. Dakle, bili su sami, udaljeni od pogleda ljudi. Nije se  organizirao nekakav poseban  „sportski dan“ u kojem bi žene sudjelovale.

Pa zašto se onda moje sestre opterećavaju onim što im Allah nije u obavezu dao?

Ženino krhko tijelo i emotivna duša stvoreni su za kuće,  za održavanje porodice, za odgajanje djece, kao i za rad onog posla koji ne iscrpljuje, koji ne narušava sve prethodno navedeno i naravno posla od kojeg bismo sutra svi mogli imati koristi.

Obzirom da je žena po prirodi odgajateljica svoje djece, ne smeta da bude učiteljica i obzirom da se brine o zdravlju cijele svoje porodice, može da bude i ljekar. Time bi pomogla i svima nama. A šta drugo čini radost muslimanki osim činjenice da svoj hidžab ne mora skidati pred muškarcem, već pred svojom sestrom?

Sigurna sam da ima još mnogo poslova u kojim bi se muslimanka mogla okušati,  za prethodna dva inspirisana sam ulogom žene kao majke.

Mi smo muslimanke toliko počastvovane, sačuvane, uzdignute, identificirane islamom da me boli činjenica što uvijek pohrlimo nedozvoljenom. Pustimo da skrivene strasti isplivaju na površinu. Damo šejtanu razloga za slavlje.

Pokrivši se, Allahovom voljom, svoj džahilijet sam zamijenila samo boljim. Ostavila sam sve čime Uzvišeni Gospodar nije bio zadovoljan. Istina, išlo je postepeno, ali trudila sam se da sve ono loše zamijenim boljim.

A islam je takav. Ljudima je dat kao lijek za bolest.

Napočetku, sa rastom imana ili bolje rečeno sa „upalom“ imana osuđivala sam ljude oko sebe. A zatim sam shvatila da i njima, kao i meni, treba vremena da nešto promijene. Da se poprave. Da uzmu lijek u potpunosti.

No, ono što tad nisam shvatala, a ni dan danas ne mogu – zašto miješamo ženstvenost muslimanke sa nametnutom ženstvenošću u svijetu?

Voljela bih da mi neko odgovori zašto se žena smatra ženstvenom ako stavi kilu šminke na lice, obuje štikle, namiriše se i okiti nakitom, te izađe napolje? Kome pokazuje ženstvenost? Onima koji su joj zabranjeni?

Na kraju, šta tu ima toliko ženstveno? Zar baš ništa drugo ne postoji što bi ženu učinilo ženstvenom? Ni mnoštvo pročitanih knjiga? Ni prekrasan balkon u cvijeću kojeg je s toliko ljubavi i stila dekorisala? Niti lijepo ponašanje, spuštanje pogleda pred zabranjenim? Druženje sa Kur'anom? Niti ona prirodna mudrost kod žene?

Zar se ženstvenost ne ugleda upravo u tome?

Zaista, mnoooogo je ženstvenije od gizdanja i pokazivanja ljudima ukrasa.

Žena – našminkanam dotjerana, namirisana bez ahlaka je bezvrijedna. Jer šta ostaje kad sve ukrase skine? Kad se osami sa Gospodarom? Reći ću vam – praznina. Ni blizu ženstvenosti.

Naprotiv, šta je muslimanka okićena lijepim ahlakom, pokrivena odjećom stida napolju, a u kući dotjerana svome mužu i mirisom i odjećom i nakitom? Ništa drugo do ženstvena. U potpunosti.

Zato, duše moje, ne nasjedajte na lažne vrijednosti, koje su nam predstavljene lijepima samo da nas zavaraju. Okitite se onim boljim, Allahu dražim. Okitite se Allahovim govorom i budite od onih kojima će na Sudnjem danu biti rečeno: „Uči i penji se.“

I oni prvi-uvijek prvi. Oni će Allahu bliski biti

Iskreno, najiskrenije poštovanje izražavam Palestincima. Tim bedemima hrabrosti i ustrajnosti.

Istina je da Allah, Uzvišeni, iskušenja daje ljudima onoliko koliko oni mogu podnijeti. Palestinci su, po tome, dobili ogromna iskušenja i sigurno ih za to čeka i velika nagrada kod Allaha. Sloboda. Ako ne na dunjaluku, u Džennetu bez sumnje da! Čitava prostranstva, inšallah, zato jer su im na dunjaluku ograničili ono što zovemo ljudska prava slobode kretanja.  A onima koji se šire i otimaju tuđa imanja, Allah će po pravdi, jer je Pravedni, dati ono što im sljeduje. Ni više ni manje. I elhamdulillah.

S druge strane, opet, i Bošnjaci su ponijeli jedan dio tereta. Ni blizu kao Palestinci. Ni blizu njihove ustrajnosti, hrabrosti i prkosa...

Da su kojim slučajem Bošnjaci na mjestu Palestinaca, možda Palestine odavno ne bi bilo. Allahov kader.

Borba je to. Ne znaju ni s kim se bore, niti protiv koga. Ali znaju šta žele -  svoju zemlju. Ono što im pripada od dunjaluka.

Ima i u Bosni, ovakvih hrabrih, ne sumnjam. Ali su rijetki.

Poput Fate Orlović.

Subhanallah, ta žena ima i prezime koje je ubraja među snažne, bezpredajne... Orlović. Visoko je iznad onog što joj nude... Allah je dao da se ugledamo na nju.

Novac ne kupuje sve. Barem ne slobodu. Barem ne ustrajnost.

Borci su to. Borci na Allahovom putu. Kojima Allah pomaže. Ne daje On, Gospodar svih duša iskušenja svakome. Samo onima koje iskušenja čine jačim i ustrajnijim.

I divim se takvima. Divim se i divit ću se onome sa čime gaze kroz život. Djecu ću učiti njihovoj hrabrosti i osloncu na Allaha, jer zaista –onome ko se u Allaha uzda, On mu je dosta.

Neću dozvoliti da vrijeme izbriše tragove hrabrosti i borbe. Zato i bilježim. Ako izblijedi pamćenje, ostat će zapisano.

Palestina bit će slobodna, jer mi imamo Allaha, Gospodara svemira. 

Prihvati ljubav

Pokušaš li uloviti ljubav, nećeš uspjeti.
Ne zato što će ti uzmaći,
već zato što se kao takva nikad neće ni pojaviti.
Ljubav se ne lovi. Ljubav se ne čeka.
Niti se traži. Ne kod ljudi.

Ljubav je dar. Od Allaha. Od Onoga koji voli.
I daje je onda kad ti je potrebna, a ne kad ti hoćeš.
A ne znaš kad je to, jer želja je osjećaj, a osjećaj vara.
Ali Gospodar tvoga srca zna, jer njime upravlja.
Dat će ti ljubav onog trenutka kad je lijek.
Ne lijek za tugu, niti za bol,
već lijek za ostatak života.
Bit ćeš njome počašćena,
čak i kad misliš da ti nije potrebna,
jer Allah zna...

Ljubav je spas tvojoj duši.
Spas od ravnodušnosti
kojoj je sklona a nije joj prirodna.
To ne razumiju svi,
čak ni oni njome počašćeni,
jer individualna je. Tvoja.
Tebi svojstvena. Tebi poklonjena.
Po mjeri tvoga srca skrojena.
Tvoja sloboda.
Pa oslobodi se. U ljubavi uživaj.
I ne zaboravi
da Allah te voli.

U odbrani muslimanske časti

Prestala sam čitati vijesti po portalima. Prestala sam pratiti sve vijesti. U Bosni i van nje.Televizor sam izbacila iz kuće. Više nisam mogla podnijeti širenje nemorala putem ove kutije. Više nisam mogla gledati i slušati medijske laži. Radi svoga mira.

Shvatila sam da svoje mišljenje i stavove ne mogu graditi čitajući izmišljotine onih kojima je samo gledanost bitna. Pa koliko, dragi moji, vam je gledanost porasla ovih dana? Na račun muslimana? Gledanost, kao što vidim, ne možete na bilo koji drugi način ni da dosegnete. 

Svakako vam poručujem da moj mir narušiti nećete, niti ćete učiniti da islam i muslimane zamrzim. Ja sam se okrenula onome u čemu je istina jasna – Kur'anu Časnom, govoru Allahovom i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ne govori po svome nahođenju.

„Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika. Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: "Ovo je očita potvora!" ... (Prijevod značenja En-Nur, 11.-12.)

Zar nam ovi ajeti nisu dovoljni do Sudnjeg dana? Ajeti koje je Allah, subhanehu ve te'ala, objavio zbog potvore na Aišu, radiallahu anha, ali ujedno su ovo ajeti objavljeni  svakom od nas, ponaosob, da ne dozvolimo crvu sumnje da djeluje.

Budimo iskreni prema sebi – koliko smo puta za neku beznačajnu sitnicu posumnjali na vjernika, Allahu pokornog roba? Jesmo li ikada takvom insanu za grešku (samo našem oku vidljivu) našli opravdanje, pitali, ili bili od onih u Časnoj Knjizi opisani kao mirni i dostojanstveni prolaznici pored onog što ih se ne tiče? Jesmo li?

Danas nam je televizija uveliko otežala (ili olakšala) stvari. Istinski vjernici se bore protiv nje braneći čast svakog muslimana, dok ostali, miskini, u pokušaju da okaljaju sve islamske vrijednosti jednog insana, ne biraju ni metode ni sredstva.

Nažalost, medijima smo dopustili da nam preko praga pređu, da sjednu i na kauč, kahvu popiju. I mozak ispiju. Ništa to drugo nije osim šejtana, Allah ga prokleo. I mi se družimo sa njim, u kući ga držimo. U njeg gledamo. A Allahov govor zapostavljamo. Allahove riječi, lijek za srce i dušu. A ne želi nam Allahov neprijatelj ništa osim Džehennema. Nikakvo dobro. Allahu se tako zakleo - do Sudnjeg dana će nas na zlo navraćati.

Svjesna sam da se na dunjaluku  pravda ne može postići. Svjesna sam da ne mogu učiniti mnogo u odbrani muslimanske časti, ali znam da Allah, Zaštitnik iskrenih vjernika, može. On je Pravedni i On je dan, u kojem ćemo svi pred Njega Uzvišenog stati, nazvao Sudnjim danom. Danom pravde. Danom u kojem neće nepravda biti nanesena nikome. 

A do tad dovom tražimo milost sa Izvora milosti.

Mojoj karti za Džennet

Ti, koji uveseljavaš moje srce
koji me obraduješ sitnicom,
podsjetiš me da sam žena,
nejaka
pa me svojim zagrljajem ojačaš;
nemirna
pa me svojim milovanjem smiriš;
ljuta
pa me svojim šalama obveseliš;
brzopleta
pa me svojim riječima popraviš
i voljena
kad ti vidim sjaj u očima
dok me gledaš.

Ti, moja karto za Džennet,
znaj, da sretna sam dok te imam
i zahvalna Uzvišenom
koji neizmjerno poklanja.

<3