Minesweeper

Ponekad dok odmaram od učenja, i općenito dok odmaram oči sa kombinacije crnih slova i brojeva po bijeloj podlozi, počastim sebe, ni manje ni više nego igricom na računaru, pod nazivom „minesweeper“ (minolovac). Iako je vrlo relaksirajuća, ipak zahtijeva određenu količinu pažnje i koncentracije. Mnogo puta sam imala i do 150 pokušaja, a samo u 6 % njih  uspijem završiti igricu. Pa da, i nije neki uspjeh, zar ne?  Ali, svi ti pokušaji i neuspjesi su me doveli do zaključka da sve što sam više koncentracije i pažnje igrici poklanjala, više mogućnosti mi se otvaralo na tom minskom polju. Više motivacije sam imala da otkrijem „cake“ koje su mi ranije onemogućavale pobjedu. Otkrivajući te cake pobjede su postale češće.

Tako sam počela razmišljati o životu kao jednom minskom polju. „Nagaziti minu“ nikako ne bi trebalo značiti kraj pokušaja. Jer što češće padamo lakše ustajemo i nastavljamo gaziti po svom minskom polju i tražiti područja bez mina kojim ćemo doći do svoga cilja, a to jeste konačni uspjeh.

Svakako, svi mi imamo svoje ciljeve i svi težimo njima. Ali se nekad desi da napola puta do ostvarenja cilja mi posustanemo jer idemo sporo, jer je previše prepreka do tog cilja, jer smo izgubili koncentraciju i volju. Više ne vidimo prolaz preko  prepreke koja nam se ispriječila na putu.

Međutim, istina je da je i pokušaj prelaska preko te nesavladive prepreke uspjeh. Nakon prvog pokušaja možda nećemo uspjeti, ali nakon drugog će nam se otvoriti mogućnost kojom ćemo prepreku zaobići, naći drugi put do cilja. Ili ćemo možda nakon trećeg-četvrtog puta sjesti i razmisliti šta nam to ne da da pređemo. I naći ćemo uzrok problema, kojeg ćemo ukloniti i savladati prepreku sa lahkoćom, te nastaviti do svog cilja. 

Alarm za buđenje

Kad se insan zatvori među svoja četiri zida, kada je udaljen od društvenih mreža i televizije, osjeti blagodat samoće. Subhanallah.

Osjećam kao da sam u prostoru do kojeg ne mogu doprijeti poruke mržnje s kojim se danas muslimanski svijet suočava. U prostoru iz kojeg ne izlaze, osim poruke Sunneta, miljenika svih svjetova, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nije to ona samoća koja vodi ka depresiji, već samoća u kojoj čovjek proizvodi samo čiste, zdrave misli. Samoća iz koje Allahov rob ubire najljepše plodove – znanja, imana, bogobojaznosti.

Mada, ni ova samoća nije dugoročno rješenje. Kakav bi nam to svijet bio da smo svi zatvoreni u svojim kućama i da se ne bavimo društveno-korisnim radom, da ne pomažemo ljudima oko sebe, da ne širimo ljubav, osmijeh i selam? A bojim se da smo upravo dotle došli. Bojim se da smo počeli da se bavimo nebitnim stvarima. Navest ću banalnu stvar – grupe i stranice na facebook-u pod nazivima „Pitanja i odgovori iz islama za sestre“, „Pitanja iz islama“, „Pitanja i odgovori“, i sl. Slažem se, ovo nam je potrebno, ali  ovo donosi više štete nego koristi ovome ummetu. Iz prostog razloga što zbog različitih stavova i mišljenja nastaju rasprave i svađe. A šejtanu malo fali da u srca muslimana usadi klicu mržnje prema drugim muslimanima. Danas smo, hvala Uzvišenom Allahu, počašćeni svim vrstama tehnologija. Daije su nam pristupačni skoro u svakom trenutku. Održavaju se brojna predavanja, halke, tribine, seminari, itd. I trude su, u ime Allaha, da nam daju odgovore na sve naše nedoumice. Jeste, razumijem, džehl se ukorijenio među nas.  Savezi  i kulture koje su nastanjivale naše prostore posljednjih sto godina vrlo su doprinijele tome. I sami smo počeli tražiti odgovore okrećući se Zapadu, a ne Istoku, gdje su naši korijeni.

Opet, sve to ne bi nas smjelo obeshrabriti da počnemo učiti i tražiti znanje, od ovog trenutka. Koliko god insan talio svoju glad za znanjem na Zapadu, neće je upotpuniti dok se ne okrene Sunnetu.

Iz ličnog iskustva – kao malu, babo i mama su me učili da prije jela proučim dovu „Bismillah“ (U ime Allaha), i prije pijenja vode isto. A tek skoro sam saznala da su naučnici otkrili promjenu molekulskog sastava vode i hrane kad se spomene Allahovo ime prije njihovog konzumiranja. Također, učili su me da jedem i pijem sjedeći, a nedavno saznadoh da je konzumiranje hrane i vode stojeći smrt za ljudski organizam (laički rečeno). Po Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naučena sam da nakon ustajanja protresem svoju posteljinu, a tek prije nekoliko dana čitam da naša koža koja se ljušti tokom noći ostaje u posteljini na koju se onda nakupljaju grinje, mikroorganizmi koji izazivaju kožne infekcije, koje se ne mogu uništiti osim protresanjem, čak niti pranjem na najvećoj temperaturi. Allahu ekber!

Kao što rekoh, samo Kur'an i Sunnet mogu zasititi insana gladnog znanja. A navedoh samo sitnice u odnosu na ono što nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio kao vasijjet.

Možemo mi to sve raditi i bez Sunneta, naravno, jer eto naučnici svakim danom potvrđuju Kur'anske mu'džize, ali za slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijedi nam nagrada. Ahiretska i dunjalučka, inšallah.

Kako sam navela ranije, naši uvaženi profesori i daije se trude da nam olakšaju sticanje znanja. Trude se da nam olakšaju pristup pravim informacijama. Pa čak nam ostavljaju svoje mail adrese i brojeve telefona, da im se u svakom trenutku možemo javiti i tražiti savjet, odgovor, i slično. Subhanallah, koja požrtvovanost i dosljednost u dostavljanju ispravne poruke. Međutim, mi smo nekako lijeni da se sami pridignemo i potražimo rješenje svojih potencijalnih problema. Danas nam je  lakše otvoriti facebook profil i tamo ćemo naći mnoštvo odgovora koja nam daju džahili, poput nas. Čast  izuzecima i Allahovim robovima koji se nadaju nagradi Allahovoj pa pronađu odgovore umjesto nas i dostave nam sve potanko objašnjeno. A mi samo „klik“ i sve je tu. Samo kad bi još neko i riješio te naše probleme, da se ni tu ne namučimo.

Korim i samu sebe što sam bila upala u istu zamku. Zamku ljenosti. Zamku volje za raspravljanjem i dokazivanjem. Zamku dostavljanja netačnih i neprovjerenih informacija. Osim malog broja.

Razlog  ovog teksta nije pametovanje niti napadanje, već alarm za buđenje zbog saznanja i spoznaje da tonemo i da se gušimo u pijesku kojeg smo sami nanijeli u svoje dvorište. Ovaj ummet ne treba priču. On treba djela. Naše ulice trebaju zelene površine i parkove, a ne ulice ispunjene najlonskim kesama, narkomanskim špricama, životinjskim izmetom (čitaj psećim). Naše avlije trebaju cvijeće i dječiji žamor, a avlije sa spravama za roštiljanje, sa stolicama i bazenima nam ne trebaju. Od tog ummet nema koristi.

Mi ne smijemo (!!!) biti ummet koji se odmara i koji roštilja. MORAMO biti ummet koji odgaja ispravne generacije. Naše kuće ne smiju biti napunjene slikama, razglednicama, suvenirima sa putovanja već ispunjene policama sa knjigama. I to knjigama iz kojih se čita i uči.  Spavamo, a ne znam ni da li bismo uopće i smjeli spavati. Krvarimo, a trebali bismo biti ummet koji sprječava proljevanje krvi.

Zašto na facebook-u nemamo stranice pod nazivom: „Pozivam muslimane da očistimo mahalu i da posadimo sadnice i cvijeće“, jer je zasaditi drvo trajna sadaka, ili npr. stranicu pod nazivom: „Pozivam muslimane da posjetimo stare, iznemogle i bolesne u svojoj zgradi, ulici, mahali“ , „Pozivam muslimane da podučavamo Kur'anu“ , „Pozivam muslimane da učestvujemo u izgradnji džamija i česmi“ i sve ono što će nas dočekati na vagi dobrih djela, inšallah.

Možemo krivicu svaljivati na ostatak svijeta. Možemo glumiti i da smo žrtve neprijatelja islama. Ali prvenstveno smo žrtve samih sebe.

Čime smo, osim malog broja čestitih Allahovih robova, dokazali vrijednost, čistoću, ljepotu, milost, dobronamjernost, moral, stid, iskrenost, jezgrovitost, blagost, smirenost, dobrotu i sve najljepše osobine Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?

Tako što smo ga branili od neprijatelja psovkama, iako je on, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio da se na zlo uzvrati dobrim. Tako što smo otvorili rasprave i svađe među nama, iako nam je najbolji učitelj rekao da su vjernici kao stubovi jedne zgrade, jedan drugog podupiru. Tako što osuđujemo i gibetimo muslimane na svakom koraku, iako znamo da je krajnji sud Allahov, subhanehu ve te'ala, a da je gibet veliki grijeh koji zahtjeva tewbu. Tako što smo pokidali rodbinske veze i udaljili se od džema'ata, ili tako što smo zatvorili vrata musafiru, a znamo da musafir donosi bereket u kuću. Tako što odbijamo prosjaka i podcjenjujemo jetima, a znamo da nas Uzvišeni Allaha u suri Ad-Duha podučava da to ne radimo. Tako što smo ljubomorni i zavidni, iako nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio da ne smijemo željeti drugome ono što ne želimo sebi. Tako što se trudimo da odmognemo muslimanima, iako je Allahov Poslanik rekao da je najbolji od nas onaj koji koristi drugima. Tako što mirno spavamo i ne brinemo o siromašnima, a Poslanik nam je dao do znanja da ne smijemo zaspati siti ako znamo da je naš komšija zaspao gladan. A jesmo li od onih koji barem u dovi spominju siromašne?

Znajmo da će nam ovakvo stanje biti sve dok ne preispitamo stanje svoje duše. Sve dok se ne pokajemo i ne promijenimo način života. Bit će nam ovako sve dok budemo čitali izreke i citirali razne svjetske pisce i dok budemo zapostavljali Kur'an i hadis i izreke naših ispravnih prethodnika. Čije su izreke zlata vrijedne. Izreke koje će nas, ako ih integriramo u svoj život, uvesti u Džennet, Allahovom voljom. Sve dok budemo zapostavljali i omalovažavali svoje a uzdizali tuđe, bit ćemo ponižavani.

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom ugledu neće naškoditi ovo što mu Allahova stvorenja pripisuju, jer je Allah spomen na njega visoko uzdigao. Ali će naškoditi nama ako se ne okrenemo Sunnetu.

„A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.“ (Prijevod značenja Ta-Ha, 124.)

Ti budi njegova hurija

Kako su razgovori među sestrama uglavnom  raznovrsni, ni priča o braku ne smije izostati. Neku noć sam uživala u društvu svoje mualime i prijateljice. U nekoliko sati druženja dobila sam pregršt tema za razmišljanje, pregršt savjeta i životnih lekcija.

Moja voljena učiteljica održala mi je takvu lekciju koja će me, uz Allahovu pomoć, cijeli život voditi.

Naime,  naslovnice mnogih današnjih islamskih portala krase „savjeti“ za ženu. I osim toga, mnogo je knjiga na tu temu, namijenjenih muslimanki. Kako bi ona trebala izgledati pred svojim mužem. U spavaćoj sobi. U dnevnom boravku. U kuhinji. Na skoro svakoj fb stranici koja se bavi prodajom, pronaći ćemo barem dva artikla nekih ultra- kratkih spavaćica. Kao da se muž oženio za spavaćicu. Jesmo li, mi muslimanke, na to spale? Jesmo li baš dotle pustile da nas zapad kontroliše i u kući? I sa mužem?

Zar mislimo da će se naš brak održati zdravim ako se mužu samo sređujemo i smješkamo i na svaku njegovu riječ klimamo glavom? A šta je sa razgovorom? Sa podrškom? Savjetom? Podvlačim samo, jer ne želim reći da bismo trebale biti raščupane i neokupane. Naprotiv. Također ni kila šminke neće napraviti da naš brak cvjeta. Mi ćemo. Mi smo u svojoj prodici krojačice smiraja i radosti.

Nismo se udale da budemo porculanske lutke. Mi nismo glupe. Allah nam je dao razum i ruke i noge. Usta i uši. I oči. Da ih koristimo, pametno. I umjereno. Pa tako, koristeći svoj razum, shvatit ćemo da muškarac želi i razgovor, i da će mu kad-tad ta krpica što nas pokriva dosaditi. Mi nismo stvorene da glumimo manekenke, već da zajedno sa osobom koju je Allah odabrao za nas, radimo za Džennet. Širimo Istinu. Slijedimo sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa sjetimo se samo, majki pravovjernih. Koliko su one haljina imale? Koliko spavaćica? Jednu ili dvije. A mi ih danas nazivamo sahabijkama. Jesmo li mi zaslužile da se nas naši potomci  uopće sjećaju? Šta smo im ponudile? Šta smo im ostavile u emanet? Koji je naš vasijjet?

Najmilije sestre moje, moramo biti svjesne šta zapravo muslimanku čini ženom vrijednom pažnje. Mi smo lideri u svojoj porodici. I svaki osmijeh i suza ovise upravo od nas. I svađa koja se desi u kući, treba da bude zamijenjena našim osmijehom i ljubavlju. To održava jednu porodicu stabilnom, a ne neka krpica. To nije cilj braka. Vjerujte, mužu će jednom dosaditi naša jednoličnost. Upotrijebimo maštu, a uštedimo novac, koji bismo inače bacile na bezvrijedne krpice.

Ne velim da se ne bismo trebale uređivati za svoje muževe, da ih ne bismo trebale iznenaditi ponekad. Dovoljno je da imamo čistu odjeću na sebi, da smo uredne i namirisane. Budimo vrijedne divljenja svojim intelektom. Svojom ulogom u ovome ummetu. Svojom umiljatošću i manirima.

Njemu je, draga moja, tvoj hidžab najdraži, jer te on skriva od svačijih očiju osim od njegovih. Tvoja ljepota je vidljiva samo njemu. I takvu te voli. Kad ti se vrati uznemiren, znaj da si ti njegov smiraj. Njegova oaza. I kad od tebe zatraži savjet, on smatra da si kompetentna i da će tvoj odgovor riješiti njegove probleme.

Nemoj biti kraljica, ti budi njegova hurija. 

Gospodaru moj, zbog Tvoje ljubavi prema meni...

Nisam tako dobra naglas sa riječima. Pisanje mi ide bolje. Ali Gospodaru, Ti znaš,  Tebi ni to ne treba. Znaš moje srce. Ja sam Tvoj rob i samo Ti znaš moje stanje.

Gospodaru iako mi ponekad moj nefs govori neke druge stvari, ali ya Rabb, ja osjećam da Te volim. Osjećam Tvoju milost gdje god se okrenem. Osjećam da Si mi blizu i osjećam da Ti mene voliš, a ipak sam nemarna prema Tebi. Ja sam lijena. Oprosti mi, Gospodaru moj.

Tako je malo riječi naspram onog što Ti daješ meni, Gospodaru, ali sam Ti beskrajno zahvalna, na svim Tvojim blagodatima. Čak i onima za koje sam mislila da su dobre po mene a Ti si ih udaljio, jer Ti znaš najbolje šta je dobro po mene. Bolje i od mene same, jer je moja duša u Tvojoj ruci.

Spasio si me od svega lošeg na dunjaluku. Kad pogledam iza sebe, sjetim se da sam bila na ivici provalije ali si me čuvao svaki put kada bi moja noga krenula preko ivice.  Udaljio si me od loših prijatelja i loših ljudi. Darovao si mi ono što je bolje za moj dunjaluk i moj ahiret. Hvala ti, Allahu. Ti si Onaj koji mnogo poklanja, koji prašta i koji je milostiv. Nikad me nisi napustio i nikad nećeš. Dao si mi uputu i u tome je moja sreća.

Elhamdulilahi Rabbi-l-alemin.

Hoćemo li se na Sudnjem danu stidjeti svoga zagovornika

Muslim bilježi od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:“Učite Kur’an, jer će, uistinu, on (Kur’an) doći na Sudnji dan kao šefadžija (zagovornik) onima koji ga budu učili.

U mnogim muslimanskim kućama danas, Kur'an zauzima najviše mjesto. Na polici. Daleko od naših očiju, a pogotovo od srca. Subhanallah, dok čitam ovaj hadis zastidim se svoga Gospodara, koji je Svoje riječi spustio nama u ruke. A mi ovakvi, nemarni prema njima.

Sramota me bude kad i jednu praškicu vidim na koricama ove knjige, jer to je dokaz protiv mene. To je dokaz da sam zapostavila Allahove riječi. Najljepše i najvažnije riječi u životu svakog vjernika.

Bojim se da na Sudnji dan dođem, a moj Kur'an govori protiv mene. Upustvo za život koje nisam koristila, pa mi je duša zahrđala i takva se Gospodaru vratila. Utičem se Allahu od toga.

Muslim bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nikada se neće okupiti ljudi u nekoj od Allahovih kuća da uče Allahovu Knjigu i da je međusobno proučavaju a da se na njih neće spustiti smiraj, obaviti ih milost, natkriliti ih meleki i Allah ih spomenuti kod onih koji su kod Njega!”

I ova radost treba da veže vjerničko srce  za Allahovu knjigu. Trebamo hrliti na svaku halku koja se održava u našem gradu, baš zbog ovog hadisa. Da bi nas Allah spomenuo kod onih koji su kod Njega.  Podučavati Kur'anu znači govoriti ljudima Allahove ajete, širiti Allahovu riječ. To su dobra djela,  i inšallah, jedna od naših viza za Džennet.

Nemojmo dozvoliti da nas zaobiđe ijedna nagrada koju nosi učenje Kur'ana. Razmišljajmo od ajetima koje učimo. Proučavajmo ih, baš onako kako  nam je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio. Otkrit ćemo puno dobra, a duša će nam biti ispunjena. Uz Allahove riječi pred sobom, Njemu smo bliži. A samim time daleko smo od grijeha. Od propasti ovog dunjaluka.

Tirmizi bilježi od Abdullaha b. Mes’uda, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko prouči harf iz Allahove Knjige, njemu pripada dobro djelo koje se vrednuje do deset puta. Ja ne kažem da je ‘elif-lam-mim’ jedan harf, već je elif harf, lam je harf i mim je harf.”

Allahu ekber. Ko može biti više od Allaha darežljiv? Koliko je sura u Kur'anu? Koliko svaka sura ima ajeta, a ajet harfova? Allahu ekber! Koliko dobrih djela, koje Allah poveća još deset puta. Može li se ijedna dunjalučka dobit porediti s ovim? Sjetimo se samo koliko se, kao studenti, trudimo da položimo ispit. Koliko knjiga i stranica pročitamo? A onda se desi da ispit ne položimo ili da dobijemo ocjenu kojom i nismo zadovoljni. A proučiti iz Kur'ana najkraću suru – Al-Kawtar, znači uložiti minimalan trud a nagradu za to ne možemo ni pojmiti. Subhanallah.

U Časnome Kur'anu je toliko dobra da se ne bismo trebali odvajati od njega. U kući. U autobusu. Na  fakultetu. On je naš zagovornik na Sudnjem danu, naša karta za Džennet. Nemoj da postiđeni stojimo pred Gospodarom onog dana kada Kur'an bude naš zagovornik.

Abdullah b. ‘Amr b. el-’As, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Učaču Kur’ana će na Sudnjem danu biti rečeno: ‘Uči i penji se (džennetskim stepenicama – deredžama), uči lijepo i pravilno, kao što si i na dunjaluku učio, jer, tvoje mjesto (deredža u džennetu) je kod posljednjeg ajeta kojeg proučiš. (Ebu-Davud, Tirmizi, hasen, sahih)

Budimo od ovih Allahovih robova. Učimo Kur'an na dunjaluku zbog koristi na Ahiretu. Budimo čuvari Allahove knjige. I budimo ponosni na to. Jer zaista Allah Kur'anom uzdiže jedne narode naspram drugih. Dobili smo ovu čast, budimo je dostojni.

Zamislite da dođete pred Gospodara svih svjetova a Njegove riječi pričaju za vas i uvode vas u Džennet prostrani. Zamislite samo da će i ruke koje su držale Kur'an Časni biti na vašoj strani, da će noge, s kojima ste hodili prema mjestima gdje se Kur'an proučava i uči, biti na vašoj strani. I vrijeme, kojim se Allah kune, bit će na našoj strani, inšallah, jer smo ga koristili učeći Allahovu knjigu.

Ne tražite drugo utočište osim kod Allaha i Njegove knjige. Skinimo prašinu sa svojih Kur'ana ali i sa svojih srca, svakodnevnim druženjem sa njim. Spustimo Kur'an sa visokih polica u naša srca.  Samo su Allahove riječi istina, i držimo se za uže te istine, čvrsto.

„Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo, takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.“ (Prijevod značenja, Hašr,21.)

Ne odgađaj pokornost svome Gospodaru

Za nešto manje od dva mjeseca,inšallah, računat ću dvije pune godine  od mog pokrivanja. Od dana kad sam postala svjesna da je najbitnije u ovome prolaznom svijetu biti Allahu pokorna. Da jedini izlaz daje samo On, Veličanstveni.

Kraljica, rekoše... Ali, ne ja nisam kraljica. Ne osjećam se tako. Moja mahrama nije kruna. To je za dunjaluk, a ja sam ovdje zbog Ahireta. Onog vječnog.  Kraljica vlada kraljevstvom. Ja ne. Ja sam rob Jedinome. Ponosna.

Teško je opisati sve osjećaje koji su se do današnjeg dana u meni mijenjali. Teško je naći pravu riječ. SubhanAllah, znam samo da Allahu ne mogu dovoljno zahvaliti za ono čime me je počastio. Nisam zaslužila, to je od Njegove milosti.

Imam dvadeset i tri godine, i iskreno, do moje dvadeset i druge nisam bila svjesna koliko me moj Gospodar voli. Tog petnaestog u mjesecu februaru ja sam postala ja. Potpuna. Bez pretvaranja. Označena kao Allahu pokorna. Zaštićena.

Kada bih mogla riječima opisati emocije kojima se puni moja duša, sve žene svijeta platile bi  da   osjete isto. Ali, znaju moje sestre, tako nešto imaju samo biseri u islamu. Skriveni.

Zašto baš današnji dan?

Jer baš danas osjećam da trebam pokazati koliku čast imam što sam muslimanka. Imam čast da vam pričam o ljubavi prema Allahu, subhanehu ve te'ala. Prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prema mahrami.

Nekad me je neko upitao može li se otkriti nakon pokrivanja. Zapravo, je li to haram. Vođena osjećajem, nisam pogriješila, sa sigurnošću sam rekla da ona koja jednom stavi svoj hidžab nikad više neće poželjeti da ga skine. Allahu ekber. Mahrama mi je danas kao jedan od organa u tijelu, bez kojeg bi moje zdravlje bilo narušeno. Sastavni dio mene. Moje ličnosti.

Ranije sam morala dokazivati da sam muslimanka, a danas je očigledno.  

Pišem ovo, zbog vas, sestre moje, koje se pitate - a šta će biti kad se pokrijem? Hoću li naći posao? Muža? Kako će me moja okolina prihvatiti? Društvo će me smatrati radikalnom? Roditelji će me  se odreći... Hoću li se pokajati nakon mjesec dana?

Sve ovo sam se i sama pitala. Brinula. Samo zato što nisam znala da je hidžab prirodno stanje za jednu ženu. Jer je i islam prirodna vjera. Vjera u kojoj nema tabua. U kojoj je svaki aspekt života objašnjen do najsitnijeg detalja. Kur'an je uputa cijelom čovječanstvu. Uputstvo koje koristiš u svome životu. A u tom uputstvu piše da je mahrama tvoj štit i tvoja lična karta. A Allah daje olakšanje. Allah daje nafaku i opskrbu. Sa svojom mahramom sigurno nećeš izgubiti svoju nafaku. Pokorne robove svoje Uzvišeni ne ostavlja na cjedilu. Nikada. Jedino možeš biti spašena.

Jednostavno, vremenom shvatiš da sve ono od čega te je Allah udaljio je zapravo bolje po tebe. A onda te obasipa drugim blagodatima. Vrijednijim i po ovaj a i po onaj svijet.

Iskušenja koja te, možda, zadese prvih nekoliko mjeseci jesu znaci pročišćavanja tvoga nijjeta. I čišćenja od grijeha. Već tada ćeš uvidjeti da je mahrama dio tebe. Pitat ćeš se, kao što sam i ja, - a zašto ovo nisam ranije uadila? Allah najbolje zna kad je pravo vrijeme. Ovo je, možda, za tebe pravo vrijeme. Pravi trenutak. Elhamdulillah.

Roditelji. Oni najteže podnose. Napočetku, ne daju da nosiš suknju, haljinu. Kasnije ti sami kupuju. Onda se počnu interesovati zašto to sve radiš. I na kraju, namaz krenu obavljati. Tvojim sebebom. SubhanAllah, koja čast.

„Nevaljale žene su za nevaljale muškarce, a nevaljali muškarci su za nevaljale žene; čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci su za čestite žene (...)“, dio je ajeta iz sure Svjetlost.

Pa zar i sad misliš da ćeš biti ostavljena na cjedilu, i da će te Allah udaljiti o Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – braka? Voljeni je za tebe odredio onoga koji će te povesti do Dženneta, vječnog. To je davno zapisano. Samo malo sačekaj i vidjet ćeš kakva je nagrada za strpljenje.

Ne odgađaj pokornost Stvoritelju, voljena sestrice. Ne odgađaj svoju sreću više ni minute. Ti si ovdje da bi bila sretna i ponosna. Ti si ovdje da bi bila muslimanka. Moja sestra. Pohrli u zagrljaj islama. Pohrli u zagrljaj svojim sestrama. Sa Allahovim imenom. 

Današnji "fetvu-l-emini"

Uzvišeni Allah rekao je: "Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati." (Prijevod značenja El-Isra, 36)

Šejh Abdur-Rahman es-S'adi, rahimehullah, rekao je o ovom ajetu: "Tj. ne slijedi ono o čemu nemaš znanja, nego dobro utvrdi i provjeri ono što govoriš i radiš." ("Tejsiru Kerimir-Rahman", 2/920)

Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, rekao je: "Koje će me nebo prekriti i koja će me zemlja sakriti ako kažem nešto o Allahovoj Knjizi bez znanja!?" ("Džami'u bejanil-ilmi ve fadlih", 2/41)

Danas bismo svi da budemo alimi, daije, fetvu-l-emini, a da  pritome nismo pročitali nijednu knjigu fikha, ma bilo kakvu islamsku literturu. Današnjim samoprozvanim alimima jedini izvor znanja su oni petominutni klipovi.

Hello... Hoćemo li se probuditi?!

Znamo li mi uopće koliko su naše daije i uvaženi profesori proveli sati nad knjigom? Koliko noći neprospavanih? Koliko godina su po bijelom svijetu tražili nauku? Koljena izlizali pred šejhovima. A evo mi se našli, pametni, da kažemo šta treba a šta ne. Baš.

Zapravo bismo se trebali ušutjeti na spomen imena bilo kojeg od učenih ljudi koji nam šire istinu. Besplatno.

Ali ne. Volimo mi svoje duge jezike malo pustiti po facebook-u. I što je najsmješnije, uglavnom pišemo sa: „Ja mislim...“ Brate. Sestro. Ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pričao o propisima sa „Ja mislim.“ I to je dovoljno da se kaže, pa da zatvorimo svoja usta i da dovimo Allahu da naše alime nagradi visokim stepenima u Džennetu.

Allah, azze ve dželle, rekao je: "Reci: 'Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.“(Prijevod značenja El-E'araf, 33)

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je o ovom ajetu: "Što se tiče govora o Allahu bez znanja, to je najžešća zabrana i najveći grijeh kod Allaha, i iz tog razloga je spomenut na četvrtom mjestu, prilikom spomena zabrana, po pitanju kojih su ujedinjeni svi šerijati i sve vjere." ("Medaridžus-salikin", 1/372)

I rekao je, rahimehullah: "Od svih zabrana, nema potvrđenije zabrane, niti većeg grijeha, od govora o Allahu bez znanja. To je osnova širka i kufra i na tome su sagrađene novotarije i zablude." (Isti izvor: 1/372)

Čitam evo na nekim portalima kako se jedan brat-student izborio za još jedan termin džuma-namaza, za studente koji nisu u mogućnosti da stignu na prvi termin. Mašallah. Ipak vidim neku promjenu na bolje. Pada mi na pamet ajet, u kojem Uzvišeni kaže: „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni samog sebe“ (Prijevod značenja Er-Raad,11). Mijenjamo se, elhamdulillah. Želimo vjeru u svome životu. Želimo Allahovo zadovoljstvo i Njegovu blizinu.

I očekujmo blagodati od Allaha zbog truda ovog brata. Subhanallah, koliko će studenata moći obaviti džumu-namaz, nakon mnogih propuštenih. Samo, sad je do nas. Jesu li nam fakultet i posao bili izgovor ili stvarna prepreka do Allahovog zadovoljstva i ispunjavanja jednog od farzova svakog muslimana.

I naravno, kao što to obično biva, načitaš se i mnogo nesuvislih komentara od ovih ranije pomenutih samoprozvanih alima.  „Da nije žalosno bilo bi smiješno“, kao što reče brat.

Ejjub es-Sehtijani, rahimehullah, rekao je: "Najsmjeliji ljudi u izdavanju fetvi su najmanjeg znanja o razilaženjima islamskih učenjaka, a najsuzdržljiviji od ljudi u izdavanju fetvi su najznaniji o razilaženjima islamskih učenjaka." (Isti izvor: 2/28)

Ibn Hazm el-Endelusi, rahimehullah, rekao je: "Nema veće štete za znanje i njegove nosioce, od onih koji su se među njih uvukli a ne pripadaju im. Oni su neznalice, a misle da nešto znaju, čine nered a misle da popravljaju situaciju." ("Ahlak ve sijer", str. 67)