Ispitni rokovi su
prošli. Ramazan je došao, a sa njim i
povećanje ibadeta, teravih-namazi, druženje sa Kur'anom, i razmišljanja o
grijesima i propustima, te dove da nam Allah, subhanehu ve te'ala, oprosti
iste.
Dok sam pripremala posljednje
ispite, raspitivala sam se za načine učenja kod studenata, kao i načine
ocjenjivanja profesora kako bih sebi olakšala spremanje ispita. Nije tajna da
sve više maha na ispitima uzimaju različite vrste prepisivanja – od „najjednostavnijih“, tzv. puškica, do onih
„visokospecijaliziranih“ bubica, koje se uspješno iznajmljuju. Studentima je
postalo sasvim normalno da se koriste gore spomenutim spravicama, da bi na
vrijeme položili ispite i posvetili se ljetnim danima. Mnogo njih se raduje
Ramazanu i žudi za vremenom koje će provesti uz Kur'an ili na namazu. S ciljem
da što bolje provedu mubarek Ramazan, sežu za linijom manjeg otpora –
prepisivanjem na ispitima. A zar smo zaboravili da je i učenje ibadet?
Svi mi znamo za hadis
od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem se kaže da onaj ko vara nije
od nas. Nekad sam i pokušavala prozrijeti ovu rečenicu – šta to znači varanje?
Da li se varanje odnosi samo na ljude? Zapravo, varanjem činimo zulum, sebi
samima, ali i ljudima oko nas. A kakav
je status zulumćara kod Gospodara, pitamo li se?
Ne, nije cilj položiti
ispit pod svaku cijenu. Pa čak i cijenu Allahove srdžbe. Zbog čega onda učimo i
studiramo? Da Allah, subhanehu ve te'ala, bude zadovoljan, da pokažemo svoje
znanje, da to znanje nađemo na vagi dobrih djela na Sudnjem danu? Ili samo da
položimo, da uklonimo jednu prepreku do diplome?
Čudim se svim
studentima koji na ispit dođu spremni – za varanje. Ali se najviše čudim onim
studentima koji su spoznali Uzvišenog Gospodara, koji su svjesni da Allah,
subhanehu ve te'ala sve vidi i čuje i sve zna, i opet se usude varati.
Subhanallah, ne, mi nikoga drugog osim sebe ne varamo. Varamo se da smo
kvalitetni studenti, koji će sutra pomagati ljudima, Allahovom voljom liječiti
ih. Varamo se da ćemo preko ovog harama sutra imati halal zaradu. Ne, nikako.
Sve zasnovano na haramu ne može biti halal. Pokajmo se Allahu za naše grijehe.
Allah pomaže onoga ko
se u Njega pouzda.
„Onome
koji se uzda u Allaha, On mu je dosta“ (prijevod značenja - Et-Talak, 3) Nikad nas neće na cjedilu ostaviti. A Njemu,
azze ve dželle, ne trebaju naše diplome, niti će one na Sudnjem danu biti
bitne. Već samo djela, učinjena u Njegovo ime. I trud naš.
„Ti
ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći“
(Prijevod značenja - Al-Inšiqaq,6.)
Zar ovi ajeti nisu
dovoljni da se još više trudimo, da još više učimo i tražimo znanje?
A i sami smo osjetili
slast u postignutom uspjehu, nakon mnogo truda i zalaganja. Taj osjećaj nam ne
bi trebao nikad jenjavati iz prsa. Jer je to Allahova blagodat, kojom smo
počašćeni. Priliku za učenjem i usavršavanjem nema svako, niti svako ima priliku
da sutra bude od onih koji će znanjem islam potpomagati.
Cijenimo svaku minutu
koju provedemo učeći. Prvobitno, cijenimo islam i svoje dostojanstvo kao
muslimana, mu'mina. Ne dozvolimo da zbog nas o islamu govore loše. Ne dozvolimo
da se ljudi ugledaju na nas po lošem. Neminovno je da će sutra reći –
Vidio/vidjela sam onog muslimana/muslimanku kako vara, pa zašto ne bih i ja
mogao/mogla.
Ne činimo zulum sebi,
ne činimo zulum ljudima, ne činimo zulum islamu zarad jednog položenog ispita
ne prevaru. Allah nas je počastio islamom, mi to sigurno sami nismo zaslužili.
Ništa nismo učinili, ali Uzvišeni Gospodar najbolje zna zbog čega je baš nas
odabrao da budemo na Istini. Budimo zahvalni na tome i budimo dostojni
blagodati kojom smo počašćeni. Budimo ummet kojim će se Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, ponositi. I stalno nek nam je na umu hadis – Ko vara nije od
nas.
