Svim iskušanim – priča Sada ibn Ebi Vekasa

Hvala Allahu, koji nas je uputio na pravi put, koji nas je počastio pruživši nam šansu da budemo od stanovnika Dženneta, i odredio da budemo sljedbenici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Zasigurno svako od nas ima svoju priču o povratku u islam. Onu lijepu ili, u našim očima, manje lijepu. Iskušenje, koje nam Allah, Poznavalac javnog i tajnog, dadne da bismo očvrsnuli, naučili i postali bolji vjernici. Allahu ekber.

Svim iskušanim, koji bi možda u teškim trenucima pokleknuli i odustali od svoje borbe ka Allahovom zadovoljstvu, želim ispričati jednu od životnih priča Sada ibn Ebi Vekasa. Ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je među prvima primio islam. Njome nas sve samo želim podstaknuti na dalju borbu, jer Allah ne ostavlja na cjedilu svoje iskrene robove, koji streme Njegovoj ljubavi.

Sad ibn Ebi Vekas u svome plemenu bio je poznat po izrazitom dobročinstvu prema svojoj majci. Nakon primanja islama, njegova majka čuvši za njegovu „novu“ vjeru, zarekla se da neće jesti niti piti, ukoliko se Sad  ne vrati vjeri svojih predaka. Sad, znajući da je islam prava vjera, majku nije poslušao, ali ju je obilazio svaki dan i na lijep način postupao sa njom. Donosio joj je nešto hrane i pića i  tražio  da odustane od svoje nakane kako ne bi naštetila zdravlju. Međutim, majka je bila uporna i čvrsta u svojoj odluci, te nije odustajala. Nakon nekoliko dana nekonzumiranja ni hrane ni vode, počela je slabiti. Ponavljala je zakletvu da neće ništa ni pojesti ni popiti, makar i umrla,sve dok njen sin ne odbaci svoju vjeru. Tada joj je Sad ibn Ebi Vekas odlučno rekao: „O, majko, ja tebe zaista toliko volim, ali više volim Allaha i Njegovog Poslanika. Tako mi Allaha, kad bi ti imala hiljadu duša pa ti jedna duša iza druge izlazila, ja opet ne bih svoju vjeru napustio!“ čuvši te riječi i vidjevši odlučnost kojom je Sad to rekao, odustade od svoje zakletve i poče jesti.

Nismo li se svi u nekom trenutku susreli sa ovakvim ili sličnim slučajevima u našim porodicama? Nismo li se naslušali zakletvi i prijetnji od svojih bližnjih? Nisu li one sve bile samo prazne riječi? A zašto? Kada naši najbliži, a najčešće roditelji, vide odlučnost u našim očima, primijete je u našim srcima i dobiju potvrdu sa naših usana, popuštaju. Jer svjesni su Istine kojoj težimo, priznali to oni ili ne.

Vjerujem da većina roditelja na ovaj način ispoljava neku vrstu brige. Strah od nečeg, što im je strano ili nedovoljno objašnjeno. U tom slučaju mi imamo pune ruke posla. Najprije s osloncem na Uzvišenog Allaha, a zatim sa dobročinstvom prema roditeljima i na koncu sa znanjem.

Pitam se, subhanallah, kakav bi naš uspjeh bio, kada bismo se ovako odlučno držali svoje vjere i onoga na čemu je bio naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?

I Sad ibn Ebi Vekas, sigurno nije jedini ashab koji je izašao kao pobjednik nad iskušenjem koje mu je Allah dao da vidi kako će on postupiti.

Priče ashaba, radijallahu anhum, i jesu došle do nas da, primjerom, vidimo njihovu ljubav prema islamu, Gospodaru i Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem. Sad se oslonio na Allaha, Plemenitog i Njegovu pomoć i bio je siguran da će uspjeti.

Zato, ne posustajmo pred dunjalukom. Borimo se. Koliko god je potrebno, istinski oslonivši se na Allaha. Njegova pomoć je uvijek bliža nego što mi i mislimo.

Priča Sada ibn Ebi Vekasa bila je razlog da napišem ovaj tekst, a sutra, Allah najbolje zna, možda upravo vaša borba bude razlog pisanja mnogih priča. Kao savjet i primjer onima kojima fali samo jedan korak do uspjeha.

Ostavimo samo najbolje primjere iza sebe.

Muslimanko, čuvaj svoj hidžab

Danas je, muslimanko, tvoj hidžab put džihada. Ne posustaj u toj borbi. Čuvaj ovaj poklon. Čuvaj ga čvrsto, jer dar je od Allaha tebi i meni. I ustraj. Ne daj da ti komadić po komadić od odjeće dostojanstva otkidaju. Ne zarad mode. Jer ona je prolazna, a Džennet je prostran. Hrli njemu. Hrli Allahovom zadovoljstvu.

Pokrij ramena i prsa svoja. I podbradak. Rukave do zgloba svuci i hlače zaboravi. Jer je tako ljepše i bolje po nas. Sigurno je i teže, ali znaj da je to borba u kojoj će ti Allah, El-Fettah – koji rješava sve vrste teškoća i problema, pomoći i kao pobjednicu izdići.

Ustraj i ostani bedem čvrsti. Postojana i samo Allahu pokorna.

Ne daj šejtanu da slavi, kad si već odlučila i svijetu usprkosila, pa odjeću pokornosti obukla. Ne daj mu da se raduje kada pokuša da te nagovori da oskrnaviš od farza. On, prokletnik, prijatelj nam nije, već je oholnik, od Allaha mu je obećanje vječni Džehennem.

Ne vjeruj ni Zapadu kad ti kaže da manekenka pod hidžabom možeš biti, ili reperica, ili neka tamo muzičarka. Ne, to ne pristaje muslimanki. Nije ni od sunneta. To je čista zabluda. Kada pred Allahom budemo stajale i budemo pitane zašto smo svoj hidžab upropastile, ni moda ni Zapad kao izgovor neće prihvaćeni biti.

I znaj da si lijepa. Najljepše oči imaš. Oči koje gledaju ispred sebe, a ne  ono što ih se ne tiče. I najljepše lice, lice muslimanke, porumenilo od stida. Zato ti šminka ne treba, jer je stid, prvenstveno od Uzvišenog Gospodara, najbolja šminka. Tebi ne pristaje ni previše govora a ni smijeha. To su stvari koje umrtvljuju srce. Ni gibet, niti prenošenje tuđih riječi, a tek miješanje sa muškarcima nije ono čime se muslimanka treba okititi. Okiti se samo najljepšim osobinama, po uzoru na naše plemenite majke vjernika. I traži znanje, jer se najviše Allaha boje, od robova Njegovih,učeni.

Ne pišem ti ovo, sestrice, da ti dijelim kritike i nalazim ti mahane. Ni sama od mahana nisam čista. Ja ti ovo jer te volim. Da si i na kraju svijeta, ja te opet volim, kao sestru po vjeri.

Nadajući se Džennetu i tebe želim tamo vidjeti. A opet, ko zna, možda tvoja ruka bude ona koja će mene povesti u Džennet, i spasiti me Allahovom milošću, od vječne vatre.

MUALIMAMA

Znam da znate, ali mi je želja da vam kažem. Da vas podsjetim – da ste sretnice. Odabrane od Allaha, da Njegovom govoru podučavate druge. Nagrada vam je za svaki vaš proučeni, naučeni, ponovljeni harf. I još... nagrada za ono iz Kur'ana što ste druge njemu podučile. Subhanallah.

Dovoljno je ženi samo da u četiri stvari ustraje i Džennet joj je zagarantovan – namaz, post, čuvanje časti i pokornost mužu. Ali vi niste tu zastale, ovime se niste zasitile. Htjele ste više – Allahovom govoru da podučavate. A ima li išta ljepše od  Allahovog govora i podučavanja druge njemu?

U Buharijinom Sahihu bilježi se od Osmana b. Affana, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji od vas je onaj koji nauči Kur'an – poduči se Kur'anu – a zatim druge podučava njemu.“

Nekad me podsjećate na Ebu Bekra, radijallahu anhu, kada je voljenog nam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: - Hoće li neko biti pozvan sa svih osam vrata Dženneta? Pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da probudi ambicije, odgovorio: - Da, i nadam se da ćeš ti biti jedan od njih.

Vaše ambicije, kao ni ambicije Poslanikovog prijatelja, Ebu Bekra, radijallahu anhu, nisu ostale na samo ove četiri stvari. Vi težite višem i uspjet ćete, Allahovom voljom.

A onda kada se ispriječe poteškoće, sjetite se naših osmijeha kada savladamo izazove sufare ili tedžvida. Ili kad ponovimo i posljednje ajete do hifza. Sjetite se naše radosti i ustrajte dalje. Dok se nižu vama nagrade za naše harfove proučene. 

Ko vara nije od nas

Ispitni rokovi su prošli.  Ramazan je došao, a sa njim i povećanje ibadeta, teravih-namazi, druženje sa Kur'anom, i razmišljanja o grijesima i propustima, te dove da nam Allah, subhanehu ve te'ala, oprosti iste.

Dok sam pripremala posljednje ispite, raspitivala sam se za načine učenja kod studenata, kao i načine ocjenjivanja profesora kako bih sebi olakšala spremanje ispita. Nije tajna da sve više maha na ispitima uzimaju različite vrste prepisivanja – od  „najjednostavnijih“, tzv. puškica, do onih „visokospecijaliziranih“ bubica, koje se uspješno iznajmljuju. Studentima je postalo sasvim normalno da se koriste gore spomenutim spravicama, da bi na vrijeme položili ispite i posvetili se ljetnim danima. Mnogo njih se raduje Ramazanu i žudi za vremenom koje će provesti uz Kur'an ili na namazu. S ciljem da što bolje provedu mubarek Ramazan, sežu za linijom manjeg otpora – prepisivanjem na ispitima. A zar smo zaboravili da je i učenje ibadet?  

Svi mi znamo za hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem se kaže da onaj ko vara nije od nas. Nekad sam i pokušavala prozrijeti ovu rečenicu – šta to znači varanje? Da li se varanje odnosi samo na ljude? Zapravo, varanjem činimo zulum, sebi samima, ali i ljudima oko nas.  A kakav je status zulumćara kod Gospodara, pitamo li se?

Ne, nije cilj položiti ispit pod svaku cijenu. Pa čak i cijenu Allahove srdžbe. Zbog čega onda učimo i studiramo? Da Allah, subhanehu ve te'ala, bude zadovoljan, da pokažemo svoje znanje, da to znanje nađemo na vagi dobrih djela na Sudnjem danu? Ili samo da položimo, da uklonimo jednu prepreku do diplome?

Čudim se svim studentima koji na ispit dođu spremni – za varanje. Ali se najviše čudim onim studentima koji su spoznali Uzvišenog Gospodara, koji su svjesni da Allah, subhanehu ve te'ala sve vidi i čuje i sve zna, i opet se usude varati. Subhanallah, ne, mi nikoga drugog osim sebe ne varamo. Varamo se da smo kvalitetni studenti, koji će sutra pomagati ljudima, Allahovom voljom liječiti ih. Varamo se da ćemo preko ovog harama sutra imati halal zaradu. Ne, nikako. Sve zasnovano na haramu ne može biti halal. Pokajmo se Allahu za naše grijehe.

Allah pomaže onoga ko se u Njega pouzda.

 „Onome koji se uzda u Allaha, On mu je dosta“ (prijevod značenja - Et-Talak, 3)  Nikad nas neće na cjedilu ostaviti. A Njemu, azze ve dželle, ne trebaju naše diplome, niti će one na Sudnjem danu biti bitne. Već samo djela, učinjena u Njegovo ime. I trud naš.

„Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći“ (Prijevod značenja - Al-Inšiqaq,6.)

Zar ovi ajeti nisu dovoljni da se još više trudimo, da još više učimo i tražimo znanje?

A i sami smo osjetili slast u postignutom uspjehu, nakon mnogo truda i zalaganja. Taj osjećaj nam ne bi trebao nikad jenjavati iz prsa. Jer je to Allahova blagodat, kojom smo počašćeni. Priliku za učenjem i usavršavanjem nema svako, niti svako ima priliku da sutra bude od onih koji će znanjem islam potpomagati.

Cijenimo svaku minutu koju provedemo učeći. Prvobitno, cijenimo islam i svoje dostojanstvo kao muslimana, mu'mina. Ne dozvolimo da zbog nas o islamu govore loše. Ne dozvolimo da se ljudi ugledaju na nas po lošem. Neminovno je da će sutra reći – Vidio/vidjela sam onog muslimana/muslimanku kako vara, pa zašto ne bih i ja mogao/mogla.

Ne činimo zulum sebi, ne činimo zulum ljudima, ne činimo zulum islamu zarad jednog položenog ispita ne prevaru. Allah nas je počastio islamom, mi to sigurno sami nismo zaslužili. Ništa nismo učinili, ali Uzvišeni Gospodar najbolje zna zbog čega je baš nas odabrao da budemo na Istini. Budimo zahvalni na tome i budimo dostojni blagodati kojom smo počašćeni. Budimo ummet kojim će se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponositi. I stalno nek nam je na umu hadis – Ko vara nije od nas.

O ljubavi

Najmanje o ljubavi pišem

kad je najviše osjećam.

Riječima se teško opisuje

to čudno lupkanje pumpe,

što je srcem nazvaše.

I ti si kriješ onamo.

Svjesno

Ili nesvjesno.

Kriješ se tako dugo

da ponekad mislim

da si dio srca moga.

A nisi. Naknadno si došao.

Krišom ga naselio.

I ostao.

Čini mi se zauvijek.

Do vječnosti.

Do hlada Allahovog.

I ponovo nakon toga.

U dvorcima džennetskim, inšallah.

I uveseljavaš ovu malu pumpu

na lijevoj strani smještenu.

Uveseljavaš da zaigra nekim ritmom

zaljubljenim.

Ljubavnim.

I osmijeh izmamiš

kad god me podsjetiš

da sve što je vrijedno pažnje

vrijedno je i čekanja.

Čekam.

I čekat ću.

Koliko bude trebalo.

Sve dok Milostivi,

Gospodar duša naših,

ne kaže – Budi!

Da bude.

P.S. Na dunjaluku dočekala. Elhamdulillah! :)

Svjedoci prolaznosti

A šta čovjeku preostaje, kad ga svi odbace,

osim Allaha, sedžde i dove?

Riječima Jakubovim, alejhisselam:

„Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim“,

dozivam Hvaljenoga, Plemenitog, Milostivog

Rabba svoga.

Vidi, On, Uzvišeni i ono što grudi kriju.

I ono što je meni samoj nedokučivo.

Otkucaji moji, malom pumpom proizvedeni,

vi ništa drugo do svjedoci niste.

Svjedoci prolaznosti.

Do određenog vremena.

Do onog Dana kada će sve skriveno

razotkriveno biti.

Do tad, Jedinoga molim

Da kucate snažno s imenom Njegovim.

Kome Allah želi dobro stavi ga na iskušenje

"Čudan li je slučaj vjernika! Šta god mu se dogodi, ispadne dobro po njega. To ne važi ni za kog drugog osim za vjernika. Ako ga zadesi kakva sreća, bude zahvalan, pa mu se to upise u dobro djelo, a ako ga pogodi kakva nesreća, bude strpljiv, pa mu se i to (strpljivost na nesreći) upiše u dobro djelo." (Hadis bilježi Muslim)

Dok slušamo ili čitamo o životu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, divimo se njegovoj ustrajnosti i pored svih iskušenja kroz koja je prošao. Prolazi nas jeza samo kad se zamislimo u toj situaciji.  Subhanallah, najbolji čovjek svih vremena, a toliko iskušenja. Zbog čega li? Zbog ljubavi, nego šta! Ljubavi Uzvišenog. El-Veduda.

A mi se onda pitamo – zbog čega je mene Allah ovako kaznio? Jesam li ja ovo zaslužila?

Velika je mudrost Njegova. Stanje srca svačijeg On, Uzvišeni, zna. I ne brini se, nikad ti neće dati ono što po(d)nijeti ne možeš. Iskušenja ti daje da bi te nagradio. Da bi naučila. Odrasla. Zato jer te voli.

Allah samo želi da Ga se stalno sjećaš i moliš za pomoć. Da bi ti onda iz milosti Svoje dao i više nego što tražiš. Treba li nam onda veća titula od titule roba Allahovog?

Nijedno breme koje za života svoga ponesemo, nije teško, ako ga nosimo sa imenom Allahovim. Nijedno breme nećemo prebaciti na tuđa pleća jer je nama teško.

Nekad sam se znala upitati, zbog čega je Allah, subhanehu ve te'ala, baš toliko stavljao Svoga najdražeg roba na iskušenja?

Da bi ga pripremio da ponese titulu poslanstva. Da bi primjerom pokazao  svima nama, da su iskušenja neminovna i da ih On, Uzvišeni daje svakome, bez izuzetka. I da sve što nam Allah, subhanehu ve te'ala, dadne kao iskušenje, to je zato da bi nas podučio onome što je bolje za nas. I da bi nas, na kraju, nagradio za sabur. Nagradom, koju ni pojmiti ne možemo.

"Sada se rastajemo ja i ti!" - reče onaj - "pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti.”

"Što se one lađe tiče - ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao;

što se onoga dječaka tiče - roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti,

a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg;

a što se onoga zida tiče - on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!" (Prijevod značenja, Al-Kahf, 78.-82.)

Kako nas Allah kroz ove ajete podučava, da sve što izgleda dobro ne mora biti tako, i da sve što izgleda loše ne mora biti. Allah je za nas sve savršeno uredio. Strpi se i vidjet ćeš na kraju da je tako ipak za tebe najbolje. Allahu ekber. Koliko smo puta neko iskušenje dočekali i bili nestrpljivi u njegovom podnošenju. A na kraju bi se ispostavilo da smo upravo kroz to iskušenje postali stabilniji i bolji. Allahovom voljom.

Muslimanko, trgni se. Allahov rob si, i toga si svjesna. Budi ponosna. Svako  je breme vjerniku lahko, ako ga nosimo s imenom Allahovim.

Noć(i) želja

"A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu."

Milostivi. Koji sve vidi i sve čuje, Onaj čije je znanje beskrajno. Koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost. Koji je izvor  smirenosti i spasa, Stvoritelj, Opskrbitelj, Onaj koji mnogo poklanja – da li je moguće da baš On, Uzvišeni Gospodar, ispunjava želje samo jednu noć u godini?

Allahova veličina je neizmjerna, On je El-'Azim. Stvorio nas je u najljepšem obliku, dao nam razum i u Kur'anu nas je oslovio kao one koji su razumom obdareni. Subhanallah. Pa jel moguće da baš mi, opisani kao takvi, imamo toliko nisko mišljenje o Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova, Gospodaru onoga što mi ne vidimo, niti to možemo pojmiti?

Nismo li mi, muslimani, obradovani sedždom - mjestom gdje smo najbliži Onome čiji se Arš nalazi iznad sedam nebesa? Mjestom gdje se dove primaju. A sa koliko sedždi dnevno smo počašćeni? Nismo li mi, razumom obdareni, počašćeni namazom u noći, kada Uzvišeni Allah silazi na prvo nebo i pita – „Ima li ko šta da traži pa da mu dam?“ Svaku noć. Allahu ekber! Treba li nam onda uopće bilo kakva noć u kojoj se želje ispunjavaju, kad nam je Allah, dželle ve'ala, dao da svaku noć svoje želje Njemu predočimo pa da ih On ispuni, jer je On El-Mu'min – Onaj koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost.

Nije li nas El-Vedud počastio ramazanom, sehurima, iftarima i rekao da se dova postača pred iftar ne odbija? A šta je dova? Želja, zar ne?

Jesmo li zaboravili da se dove(želje) putnika ne odbijaju? Niti se odbijaju one koje se izreknu dok se Allahova milost, putem kiše, spušta na zemlju. Allahu ekber. Allahu ekber. Allahu ekber.

"Allah oslobađa određeni broj Svojih robova od Vatre svake noći" (Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, hadis hasen, Sahihu Džami`a, 759, Albani)

Može li nam nakon ovoga podsjećanja i pasti na pamet da postoji samo jedna određena noć u godini za ispunjavanje naših želja?!

Ne mogu reći da me ne boli ta laž i potvora na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog hadisa o tzv. noći želja koji se kolaju po portalima i stranicama, ali ono što me od toga više boli jeste činjenica da je naše mišljenje o Allahu manjkavo. Pa zar naš Uzvišeni Gospodar, koji nam je sve podredio, može za naše želje biti dostupan samo jednom u godini? Zar to nije negiranje Njegove Uzvišenosti i Plemenitosti i svih osobina kojima je On Sebe Uzvišeni opisao?

"Zaista Allah, dželle ve'ala, drži Svoju ruku ispruženu tokom cijele noći, primajući pokajanje onih koji su griješili danju, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su griješili noću, sve dok sunce ne izađe sa zapada (kao jedan od predznaka Sudnjeg dana).“

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Zaista je tvoj Gospodar živ i plemenit, stidi se Svoga roba kad Mu digne ruke da ih vrati prazne.'' (Ebu Davud, Et-Tirmizi, i Ibn Madže).

U hadisi-kudsijju Uzvišeni veli: "Najdraže čime mi se Moj rob može približiti jesu farzovi, ono što sam mu naredio. Moj rob se Meni neprestano približava nafilama – dobrovoljnim ibadetima, sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, njegova ljubav prema Meni prevlada pa njegov sluh, kojim sluša, bude samo radi Mene; ruka njegova kojom prihvata, čini to samo radi Mene; noga njegova kojom korača, korača samo radi Mene. Ako od Mene nešto zatraži, Ja mu udovoljim, a ako se Meni utječe, Ja ga zaštitim."

Razlog pisanja ovog teksta nije rasprava i dokazivanje. Jedini razlog pisanja jeste radi podsjećanja  mene same a i vas da nas Allah, subhanehu ve te'ala, nikada, ni koliko treptaj oka, ne ostavlja same i da On, Plemeniti, svakodnevno ispunjava naše želje i potrebe.

Ili, ko je taj koji će vas nahraniti, ako On hranu Svoju uskrati? - Ali, oni su uporni u bahatosti i u bježanju od istine. (Prijevod značenja Mulk, 21.)

Reci:"Šta mislite, ako vam vode presuše - ko će vam tekuću vodu dati?" (Prijevod značenja Mulk,30.) 

On, Milostivi, ne treba nas, mi trebamo Njega, Uzvišenog. Pomislimo samo šta bi  bilo sa nama da jedan dan opskrbe nemamo. Da jedan dan izgubimo sve što imamo, svaku Allahovu blagodat. Pa da li je za naše potrebe dovoljna samo jedna noć u godini?!

Razumom obdaren insan će razmisliti, i shvatiti da mu nije potrebna nikakva posebna noć, atmosfera, ceremonija za obraćanje svome Uzvišenom Gospodaru, osim da digne ruke i dovi. U svako doba dana i noći. Iskreno, iz sveg srca.   

Umjesto lažnih predaja o tzv. noći želja, Allah nas je obradovao boljim- svaka noć nam može biti ona u kojoj se naše želje ispunjavaju.

„ ... neka govori dobro ili neka šuti“

Nekoliko dana ranije dođe do mene haber da se „neko“ čudom čudi otkud ja u Tabačkom mesdžidu kao aktivista.

Isto tako, s druge strane mi haber stiže da se „neko“ interesuje nosim li ja nikab. Prozvaše me Suadom, autoricom tekstova, djevojkom pod nikabom.

Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, čast vjernika je kod Allaha veća od časti Kabe, njegov imetak, krv i da se o njemu ne misli osim dobro.“ (Ibn Madže, s ispravnim lancem prenosilaca)

Tabački mesdžid je Allahova kuća u kojoj se Njegova najljepša imena spominju, u kojoj se uči o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životu. Svaki hizmet u njemu je hizmet Allahovoj vjeri. Allahova kuća nije odgovorna za postupke njenih gostiju, niti zaslužuje da je se etiketira ružnim opisima i nazivima. Kad uđeš, sestro, niko ti ne naređuje da vihriš i pregledaš po saffovima kako ko sjedi i kakvu ko mahramu nosi. Niko te ne tjera da kršiš islamske propise obaranja pogleda i miješanja sa muškarcima, niti da ašikuješ i tražiš sebi hairliju. Brate, niko te ne tjera da hrliš prema sestrama i zagledaš sebi hanumu. Niko te ne tjera da klanjaš ovako ili onako. Niko ti ništa ne govori. A i ako govori, to je džennetski pozdrav – esselamu alejkum. Ezijetiti te sigurno neće niko. Napravit će ti mjesto, ako je gužva. Nasmijat će ti se. To je ahlak, kojem nas kroz halke uči uvaženi hafiz Kenan Musić.

 „Suada- ma ona što ide u Tabački mesdžid“ je prvi dublji kontakt s vjerom ostvarila u tom mesdžidu na halkama hadisa. Svaki put kad bi se tu pojavila, hafiz bi nasihatio ono što je njenoj duši mehlem bio. Tamo je ona naučila da se  nakon svakog spomena na Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime kaže – sallallahu alejhi ve sellem. A koliko se puta spomene njegovo ime na toj halki. Tamo je naučila koje dove treba učiti pri ulasku ili izlasku iz Allahove kuće. Dobila je priliku, baš u tom mesdžidu, da piše i ostavlja tragove za sobom u vidu slova, riječi, rečenica. I pored svega toga, dobila je priliku da od sebe da nešto za ummet. Stekla je ona tamo i puno prijatelja, koji joj pomogoše, da mimo vjere, nauči još stvari korisnih za život, inšallah. Koliko je samo preko  tog mesdžida upoznala sestara, koje joj postadoše prijateljice za života. Pa kako bi mogla upoznati dušu duše svoje – Ammaru, koja je bila u dovama srca njena. A Allah, aze ve dželle, vidi srce roba Svoga.

Njeno srce je težilo istini pa joj je Allah, subhanehu ve te'ala,  rasprostranio srce prema islamu i počastio je da od tada ne prestane učiti o svojoj vjeri i tragati za istinom.  Da za uzor u svakom svom životnom postupku uzme izvorni postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – počast - kako samo On, Uzvišeni, zna i može počastiti roba Svoga.

Šta nam je to sa srcima našim kada ljude vežemo za mjesta? Šta nam je to sa vremenom kada ga trošimo na druge ljude? Gdje su nam to opravdanja za brata muslimana i sestru muslimanku? Onih 70 opravdanja prije negoli osudimo. Gdje nam je to volja i želja da ummetu koristimo? Gdje nam je ona hrabrost mudžahida kojom se hvalimo na svim društvenim mrežama? Ostala nam kod prve prepreke prolaznog dunjaluka.

Pitam prvo sebe, a zatim svaku sestru, kako osoba, koja Allahu pada na sedždu  pet puta dnevno, može omalovažavati trud pojedinca ili skupine muslimana? Zar osoba, muslimanka, može sebi dopustiti da obezvrjeđuje i sa visine gleda sestre koje se strpe da izađu muškarci da se ne bi gurale sa njima. Ili sestre koje su stavile hidžab samo tu noć i došle učiti o Allahovoj vjeri? Koje će možda već sutra biti okićene istom krunom kojom sam i ja počašćena koju godinu prije? I koje će sutradan možda bolje praktikovati vjeru od onih koje su godinama u vjeri. Zar ne zna da su srca između dva prsta Milostivog i On ih okreće kako On želi? Zar ne znaju muslimani i muslimanke koju je dovu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem najčešće učio- O,Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri?

S druge strane, nikab, prelijepi sunnet majki vjernika, je moja velika ljubav, nešto za što se nadam da će me Allah, azze ve dželle, jednog dana počastiti. Sunnet koji mi je neizmjerno drag i kojim se ponosim, svaki put kad ga spomenem, ma šta drugi rekli ili mislili.

Pitam se, da li je, i zašto, ovaj podatak bitan za diskusiju i za čitanost mojih tekstova? Da li bi tekstovi „Suade- ma one što nosi nikab“  bili manje vrijedni ako bih i bila djevojka pod nikabom?  Da li bi oni tada nosili neku drugu poruku, a ne onu koju nose? Da li bi to bilo kršenje tradicije Bošnjaka, ako zaboravimo da su i naše nane svojevremeno nosile feredže? Neko je, možebiti, i zaboravio, a neko se dobro pobrinuo da bude zaboravljeno. I ne samo to, već omraženo od strane nas, unuka tih žena koje su se borile, svojski, da sačuvaju identitet muslimanke.

Šta nam se to dešava? Kakva su nam to srca?

Gospodaru našem je drago spominjanje Njega, Uzvišenog i Njegovih imena, a nije Mu drago spominjanje Njegovih robova, onako iz razonode. I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je preporučio da govorimo dobro ili da šutimo. Da li bi se iko od nas usudio da kaže ružnu riječ o Kabi, svetom mjestu svih muslimana, da kaže kako je ove godine ružan njen plašt, ili kako je mogla biti malo ukrašenija ili kako je mogla biti na drugom mjestu.. Ne bi, neuzubillah. Ali zato se usudimo govoriti o onome što je svetije od Kabe, a to je čast muslimana i muslimanke! Dajemo sebi za pravo da iznosimo svoja mišljenja šta je neko htio. Igramo se profesionalnih čitača nijjeta i profesionalnih tumača tuđih postupaka.

Šta ćemo Allahu, subhanehu ve te'ala, reći kad naša usta, oči, uši, vrijeme, dan, noć,... budu govorili protiv nas i protiv naše volje? Kako ćemo opravdati sve blagodati koje su nam darovane da ih koristimo u veličanju Uzvišenog Allaha?

Jesmo li svjesni koliko smo sretni što smo Uputom darovani? Učimo li pouke iz Kur'ana Časnog? Koristimo li taj Kur'an kao uputstvo za život ili nam je samo sredstvo za hvaljenje da  smo „na Kur'anu i sunnetu“?

"O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!" Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje. (Prijevod značenja Lukman, 16.-20.)

Hoćemo li pouku primiti?

Poziv na spas

Namaz- razgovor sa Allahom, subhanehu ve te'ala.

Onaj trenutak u danu prema kojem krojim svoje planove. Njime počinje i završava moj dan. Možda i posljednji na dunjaluku.

Odlutaju mi misli ponekad pa se vratim... Počast je stajati ovdje,  pred Tobom, Gospodaru. Blizu Tebi – srcem. A sebi – podsjećanjem na prolaznost. Podsjećam sebe da sam prašina naspram Tvoje veličine, a ipak Si mi podredio svako Svoje stvorenje. I Sunce. I vodu. Mjesec i zvijezde. Biljke i životinje. Planine – stubove Zemljine, radi moje sigurnosti postavljene. Podsjećaš me na tu podređenost riječima Svojim: „Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!“(prijevod značenja Eš-Šems,1-10). Podsjećaš me i na to, Gospodaru moj, da je uspjeh zagarantovan onome ko svoju dušu očisti – zikrullahom, istigfarom, dobročinstvom. A Ti svoja obećanja ispunjavaš.

Toliko me voliš Gospodaru, a ja, u razgovoru s Tobom, odlutam. Brinem o dunjaluku. Sanjarim o prolaznosti, a Ahiret mi tako blizu. Edenski vrtovi ili vatra užarena.

Podigao Si zastore između Sebe i ovog siromašnog roba Svoga, koji se zadeverao sutrašnjim danom, a zna da možda ni sljedeći trenutak dočekati neće. I čekaš me da smirim svoje srce i skrušeno se ponovo Tebi obratim. Svakim namazom, isto, Milostivi. Svjesna toga, trudim se, Plemeniti, biti Tebi pokorna. A borba je. Sa šejtanom. Sa nefsom. Borba neprestana. Znam, Uzvišeni, da Ti želiš da vidiš trud moj i da ću taj trud pred Tobom naći, voljom Tvojom. Pa opet dođu dani kada se krećem unazad. I jedan korak nazad je pad, nakon kojeg se Tebi vraćam korakom čvršćim. A i to je od Tebe. Za moje dobro. Oduzmeš nešto i onda mi vratiš duplo.

Neizmjerno Ti zahvaljuje rob Tvoj, svjesna da ti zahvaliti ne mogu onoliko koliko Tebi, Uzvišenom, dolikuje.

Nekad me sjećanja vrate godinama unazad. Mojim prvim namazima. Onda kad još nisam znala čemu namaz, ali sam pored babine stavljala svoju serdžadu i pratila njegove korake. Kasnije, namaz me smirivao, a ne znadoh da je to zbog blizine Es-Selama, Onoga koji je izvor smirenosti i spasa.

Sjećam se i kad sam prvi put prigrlila namaz iz straha od kazne. Kad sam svoje srce, iz straha, vezivala za Blagog. Opskrbitelja. Onoga koji rješava sve vrste teškoća i problema. I prerastao je taj strah u ljubav. Prerastao u želju da upoznam Onoga koji me čuva. Moga Zaštitnika. Da Ga upoznam kroz islam, Kur'an, sunnet. Da steknem zadovoljstvo Njegovo. Hidžabom i ustrajnošću na putu Istine.  Bili su to dani u kojima postadoh svjesna da me jedino Uzvišeni Allah neće napustiti nikada. Koji motri na sve. Sve vidi i čuje. Rješava. Dani u kojima su me ruke ovoga grada zvale u svoj opasni zagrljaj a ja sam tražila utočište kod Jedinoga. Vječnoga. I našla. Mir i spokoj islama.

Prošle su godine nakon moga prvog namaza, pored babe. Moja serdžada više ne stoji pored njegove. Kilometri nas dijele, ali moja serdžada stoji tu, na mjestu koje zovem svojim mesdžidom. Moga babe vasijjet meni je namaz. Koji me sačuvao od svih zala ovodunjalučkih. Znao je to babo, pa me je s riječima: „Namaz i Kur'an“, ispratio u bijeli svijet. Samu...

I još uvijek, kad s lahkoćom ustanem na sabah, podsjetim sebe da je „krivac“ za to moj babo, koji me je budio onda kad mi je bilo najslađe spavati. Tad sam se žalila, ali sad sam sretna jer su dva rekata sabahskog sunneta vrjedniji od dunjaluka i svega što je na njemu, prema riječima Allahovog, tebareke ve te'ala, miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ne govori po hiru svome. Pa kud će mi veće bogatstvo?

Sabah-namaz je garancija za viđenje Allaha,aze ve dželle, na Sudnjem danu, kako  prenosi Džerir ibn Abdullah, da je  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Vi ćete vidjeti vašeg Gospodara kao što vidite mjesec u uštapu i nećete imati nikakve sumnje u to da ste Ga vidjeli. Pa ako možete da nikada ne izostavite da na vrijeme klanjate sabah i ikindiju, onda to učinite.'' (Buharija i Muslim).

Pa zar mi treba bolji motiv?

Sabah-namaz je zaštitnik od džehennemske vatre, što potvrđuje hadis koji prenosi Ammare ibn Ruvejne, koji kaže da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ''Vatra neće pržiti nijednog vjernika koji je klanjao namaz prije izlaska i namaz prije zalaska sunca.'' (Imam Muslim)

Svjesna da je namaz - razgovor sa Voljenim, stub imana, bogatstvo dunjaluka, primjer pokornosti Stvoritelju, ibadet, vodič ka činjenju dobra a ostavljanju zla, od srca vam preporučujem da više nikad šejtanu ne dozvolite da vam ukrade trenutak kad ste Gospodaru svome najbliži. Onda kad su zastori Njegovi podignuti i kada On, Uzvišeni, čeka da Ga slavimo pa da nam onda još više iz riznica Svojih da. 

Mojoj Emini

Ne brini se, moja Mino

Kad je Allahu dunjaluk ništa

Onda si ti obradovana slobodom

A mi zatvorom.

Dok smo bez cilja koračale,

Ti si pisala srcem.

Pisala si riječi, koje, eto, ostadoše vasijet tvoj.

Savjet i opomena nama,

Da se podsjećamo...

Allah ne opterećuje preko mogućnosti robove svoje

A danas shvatih da ti, ono što mi teretom smatramo,

Nosiš kao perce, lahko.

Kao da želiš reći: Gospodaru, i kad bi mi Ti još tereta dao,

Ja bih to nosila, s imenom Tvojim, Uzvišeni.

Mi smo, Mino, gubitnici naspram tebe.

Pobijedila si nas.

Onom snagom ubjeđenja tvoga.

Pobijedila.

Oborila s nogu.

Koliko ti, ja ne bih mogla nikad.

Zato je Allah i dao da me pretekneš,

U svemu.

A sebe invalidom nazivaš.

Srce tvoje trči Gospodaru.

Noge ti i ne trebaju.

Tvoja duša hrli Vječnome.

A vidi mene...

I srcem

I korakom

Zastajkujem

Zapitkujem ...

I nikad neću stići tamo gdje si stigla ti

Obišla svijet

Svojom rječju.

Džemaat=buket

Moja Adisa će od svakog ovog cvijeta napraviti priču, jer takva je ona, od slika stvara priče, a ja pak vidim samo skupinu cvjetova u zavežljaju.
I podsjeti me ta skupina na ummet, na džemaat. Jer samo džemaat čini savršenu cjelinu skupljenu u najljepši buket sastavljen od različitih cvjetova. Pojedinačno, samo smo cvjetovi neukrotivi. Neumoljivi. Na poljani sami. Na vjetrometini, bez oslonca. A onda kad od nas, različitih, naprave cjelinu, samo tad je naša ljepota uočljiva i vrijedna divljenja.
Džemaat je naš oslonac, štit od vjetrova. I samo od džemaata se šire najljepši mirisi individualnosti.

Kako biti uspješna... muslimanka

Valjda se ovaj svijet, u današnji vakat, zadeverao vanjštinom a nutrinu ostavio po strani, pa pod uticajem toga i same pribjegavamo onome što je manje važno. Pribjegavamo pretjeranoj brizi za izgledom, što nam na kraju postane kompleks. Ne kažem da je to nevažno. Samo bi trebalo biti na nižoj ljestvici prioriteta.

A opet, taj isti svijet od nas, muslimanki, traži da im pokažemo da nismo samo za kuhače i oklagije, već da možemo i više i bolje. Da pored kuhače znamo koristiti i olovku i računar. I volan. Da znamo iskoristiti na najbolji način sve što nam dođe ruke. I mi to radimo. Toliko sestara u prosvjeti ima. U humanitarnim organizacijama. U zdravstvu. Toliko sestara zaokupljenih naučno-istraživačkim radom. Prirodnim naukama.  Ne radi svijeta, već radi Allaha. Radi emaneta.  A da pritome i svijetu pokažemo da mi nismo zaostale i da u stopu pratimo, ili u stopu nas prate, ovisi kako ko gleda, one koje nam oni serviraju kao uzore.  Kao da nama trebaju drugi uzori pored najboljega koji je zemljom hodio, sallallahu alejhi ve sellem.

Ne želim  niti smijem zaboraviti, i pohvaliti sestrice koje su sebe pronašle u brizi oko cvijeća, bašče. Koje vole svoju bašču nego bilo koju drugu, nama primamljivu, destinaciju u svijetu. Od kojih smo naučile recepte svih kolača kojima se hvalimo kad nam gosti dođu.

I pored svega smo i majke i supruge. I prijateljice. Sestre. Kćerke. Svoje zadatke savjesno obavljamo.

S druge strane, žene smo i volimo pričati o braku, o djeci, o vjenčanju, zarukama... Volimo reći kako smo svoju frizuru promijenile da iznenadimo muža ili idemo na fitness jer se sprema naše vjenčanje. Sve to da bismo na neki način oduševile muževe, zaručnike... Pred svadbu uglavnom kupujemo vjenčanicu, haljine za po kući, haljine za vani. Kupujemo šminku. Preparate za kosu, za tijelo.

Razmišljala sam...

Pitala se da li bi moj potencijalni muž volio neko barbie izdanje mene ili izdanje mene  koja je intelektualno napredovala u nekom aspektu? Zapitajmo sebe, šta mi to nosimo u brak? Mi koje odgajamo generacije ummeta.

Može biti da ne gledamo isto na svijet, na brak, na život, ali smatram da svaka muslimanka MORA imati osnovno vjersko znanje. Ne mislim pritome na nijanse različitosti u načinu obavljanja namaza, niti mislim na pitanja oko kojih se ulema razišla, Allah bio zadovoljan njima. Mislim na one temelje islama. Akida. Tewhid. Propise o hajzu i nifasu. Naše je da naučimo odgojne metode Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da naučimo naša prava i obaveze u braku. Da se podučimo Allahovom govoru, i da taj govor (Kur'an) koristimo kao uputstvo za život. Jednom je moja N. lijepo rekla: „ Ako ti misliš da ćeš uz muža povećati svoj iman, varaš se. Ako dosad nisi navikla da se redovno družiš sa Kur'anom, nećeš ni u braku.“

Budimo iskrene prema sebi, je li se desilo ikad da ovako kažemo ili pomislimo: „Kad se  udam ja ću na noćni ustajati redovno“ , a sad se jedva na sabah probudimo.

Ukrasi koje kupujemo samo su sitnice naspram ukrasa kojima nas je naš Gospodar darovao. Takve ukrase trebamo njegovati. I dograđivati ono što nam možda fali.

Lahko je našminkati se. Namirisati. Dotjerati. Ali zapitajmo se, šta je zapravo naša uloga? Biti supruga i majka, to sigurno. Ali Allahu pokorna prvenstveno. Nije nas Allah ovakve različite stvorio za samo te dvije uloge. O kako puno mogućnosti imamo, i one samo čekaju da ih uhvatimo. Da ih iskoristimo.

Svestranost. Široki vidici. Širokogrudost. I ona duhovna ispunjenost, koja prkosi ovom svijetu pokvarenom. Kao da kaže: „Pogledajte mene. Uspješnu, a robinju Allahovu. Pogledajte i ugledajte se. Dovoljan je meni Allah. Dovoljan je da mi kaže – Uči!, a ja već znam šta mi je činiti. „

To krasi muslimanku. Uspješnu muslimanku.

Neka nam vodilja kroz život bude Allahov govor i riječi Njegove: „Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći.“ (prijevod značenja sure Al-Inšiqaq, 6.ajet)

Na kraju što nas čeka, neizbježno, pred Allaha ćemo stati pojedinačno. I bit ćemo pitane sigurno, u šta smo provele vrijeme nam darovano i kako iskoristismo dunjalučka dobra. Ni odjeća ni naš lijep izgled od pomoći neće biti, već djela na vagi poredana. Šta će prevagnuti, do nas je.

Volimo te a nismo te vidjeli Poslaniče

Moj Poslaniče, pitam se jesi li znao, dok si Allahu na sedždi plakajuć' za ummet dovio, da će te danas tvoj ummet na cjedilu ostaviti? 

Dušmani su na tvoje ime klevetu bacili i mubarek lice tvoje su karikaturama ismijali. A ti se nisi štedio. Tvoje se tijelo nije odmaralo, zbog nas si se trudio. Da budemo tu gdje smo. Nas – dvije milijarde. Elhamdulillah.

Samo, nisu oni (dušmani) Poslaniče svjesni da je Allah, Uzvišeni pomen na tebe visoko uzdigao. Da je On, Sveznajući, odredio da uz Njegovo ime i tvoje spominjemo. Svaki dan, izgovarajući – La ilahe ilallah Muhammedu resulullah. Poruka je ovo njima, da nikom osim sebi naškoditi neće.

I da si danas među nama, znam da ne bi zamjerio. Sve uvrede bi prebolio, oprostio kao onda na Taifu, i Allaha bi za uputu svoga ummeta molio. Jer si Allahov miljenik. Njegov najdraži rob. A ko to može Allahu mio biti i sa trunom oholosti u grudima?

Najdraži učitelju, iz života tvoga pouke uzimamo, i uzorom te zovemo. Svijetla tačka u historiji čovječanstva si. Mnogi su o tebi najljepše rekli. Mada, to nama ništa ne znači. I da ništa nisu rekli, mi znamo ko si i koliko vrijediš. Svjetovima kao milost poslan si.

Šefa'atu tvome se nadamo, jer si naš zagovornik na Sudnjem danu, inšallah. Jedini, koji ćeš toga dana, Gospodara Svjetova moliti za svoj ummet. Za nas, Poslaniče, voljeni.

Pa kako da te nakon ovoga ne volimo? Kako da te ne slijedimo? Kako da se opiremo kada čujemo da si nešto, Allahovom voljom, naredio ili zabranio?

A ima nas...

Koji kažemo da te volimo a salavate ne donosimo kad tvoje ime u razgovoru spomenemo.  Dozvoljavamo da se prosipa krv muslimanska i to mirno posmatramo, a rekao  si da je čast vjernika  kod Allaha veća od časti Kabe, njegov imetak, krv. Čitamo  hadis “Ne zavidite jedni drugima, nemojte lažno povećavati jedni drugima cijene robe, ne mrzite se, ne okrećite jedni drugima leđa, nemojte se jedni drugima nametati u kupoprodaji i budite, Allahovi robovi, braća. Musliman je brat muslimanu: ne čini mu nasilje, ne ostavlja ga na cjedilu, ne laže ga, ne omalovažava ga. Bogobojaznost je ovdje!”, i ipak nastavljamo da radimo suprotno?

Poslaniče voljeni, dio smo ummeta tvoga. Ti si plakao za nas, a mi smo danas ovakvi... Razjedinjeni, iako si oporučio da smo mi muslimani zidovi jedne zgrade, da smo jedno tijelo...

Ima nas...

Tvojim stopama idemo i sunnetom se tvojim kitimo, bez obzira na sve.

Voljela bih, Poslaniče, i takve da nas vidiš. Da budeš ponosan. Na svoju braću koji te nisu vidjeli, a vole te, više i od sebe samih. Zbog kojih si, pred ashabima svojim, suze prolivao. Pred ashabima, najboljima poslije tebe, si nas spominjao.  

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, došao na mezarje, pa rekao: “Es-selamu alejkum, boravište naroda koji vjeruje, i mi ćemo vam se, inšallah, pridružiti. Volio sam da smo vidjeli našu braću.” Rekoše: “Nismo li mi tvoja braća, o Allahov Poslaniče?” “Vi ste moji ashabi, a moja braća su oni koji još nisu došli na ovaj svijet.” Rekoše: “Kako ćes poznati one koji još nisu došli, od tvog ummeta, o Allahov Poslaniče?” Reče: “Reci mi, kada bi čovjek imao konje s bijelim biljegom na čelu, da li bismo ih mogli prepoznati među potpuno crnim konjima?” Rekoše: “Mogli bismo, Allahov Poslaniče.” On reče: “Naša će braća doći svijetlih (bijelih) lica i čisti od abdesta, a ja ću ih predvoditi na Havd (vrelo Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem). Od mog Vrela neki ljudi će biti odgonjeni kao što se odgone izgubljene deve. Dozivat ću ih: ‘Dođite ovamo!’ – no bit će mi rečeno: ‘Promijenili su se, doista, poslije tebe, o Poslaniče’ – a ja ću im kazati: ‘Daleko bili, daleko bili!’” (Hadis bilježi imam Muslim, Ibn Madže, Malik, Ahmed, El-Nesai i drugi)

Moderni hidžab ili šejtanska spletka

Uhvatio me je srklet nakon prve pročitane rečenice, ali progutala sam i nastavila čitati dalje. Članak nazvan „Ljepotice koje pokazuju kako hidžab ne mora biti staromodan“. Pročitala sam ga a onda krenula u listanje slika. Lice mi se ukočilo od ovih takozvanih modernih muslimanki.  Steglo mi se srce i gotovo da sam zaplakala kad vidjeh šta mi rade od islama i odjeće pokornosti. Bojim se Allaha da će me kazniti ako na ovo ne reagujem.

Ljuta sam. Veoma sam ljuta na nas muslimanke što dozvolismo da nam naš hidžab učine modnim detaljom. Što nam od islama našeg hoće napraviti cirkus a od odjeće stida cirkuska odijela.

Krive smo, sve.

Prvo smo počele da pravimo nekakve modne revije sa hidžabom. Onda smo otišle i korak dalje pa smo napravile i izbor za miss pokrivenih muslimanki. A evo sad nam rekoše i da smo staromodne, pa  počeše ismijavati našu odjeću pokornosti ovim nekim nazovimo hidžabom.

Sve mi znamo koji su šarti hidžaba, šta smije a šta ne smije biti otkriveno. Ali smo pustile šejtanu da slaže odjeću u naš ormar, da sa nama ide u kupovinu, i da nam bira šta ćemo obući. Pa on, Allah ga prokleo, umjesto duge suknje izabra onu kratku i uz nju nam nađe helanke. Šta fali, šapnu nam, pokriveno je sve, ništa se ne vidi. Zatim nas uvede i u drugu radnju gdje nam izabra onu providnu i kratku tuniku za naše uske hlače. Zatim iz ogledala poče hvaliti našu ljepotu. Kako ste samo lijepe i moderne, veli. Vidi, možete se sad takmičiti sa nemuslimankama. I vi možete biti kao one, moderne a pokrivene. Koja pobjeda!

Da, da. Pobjeda je šejtanova. On se Allahu zakleo da će nas do Sudnjeg dana na zlo navraćati. Vidim, dobro mu ide, kad smo pustile da nam o hidžabu pričaju oni  koje ne znaju ni šta je hidžab. Oni koji misle da on znači samo pokriti kosu. Ali i to smo im mi dozvolile. Jer da smo čvrsto stale u odbranu naše odjeće dostojanstva i da se nismo stidjele što su nam suknje duge, ni oni ne bi smjeli da nam se smiju i da od nas prave cirkuske akrobate.

Krivim sve nas, bez izuzetka, što ne branimo našu vjeru. Igraju se sa nama, vallahi se igraju. I igrat će se sve dok im se ne suprostavimo. Ispravnom odjećom. Odjećom, za koju su se svi islamski učenjaci složili, kako ona treba da izgleda. Onog trenutka kad na ulicama muslimanke budu dostojanstveno hodale u onome što se zove odjećom pokornosti, istog tog trenutka će oni prestati da za nas kreiraju cirkusku odjeću. Kada im jasno kažemo da NE ŽELIMO prozapadni hidžab, tada će i ustuknuti sa svojim namjerama.

Ima li išta ljepše od upute Gospodara našeg, a mi opet nezadovoljne... Hoćemo da budemo "in", hoćemo da "laskamo" zapadu. Da im dokažemo kako mogu zajedno i hidžab i uske hlače... ili helanke?! E pa ne može. Zar ti, sestro  moja, treba bolja moda od sunneta? Zar misliš da nam zapadnjakinje ne zavide na nama svojstvenoj modi- sunnetu? Zar da se sramimo onoga za što se, najbolji čovjek koji je hodao po Zemlji,sallallahu alejhi ve sellem,  borio 23 godine?

Nema te odjeće koja će nas učiniti ljepšim nego što već jesmo. Lijepe iznutra, čistog srca, čvrste vjere u Gospodara svjetova.  Ne treba nam poseban šal koji je na poseban način stavljen. Ni štikle, ni kožne suknje, da bismo dokazale koliko smo sposobne. Koliko smo modno osviještene. Pametne smo, elhamdulillah, intelektualke, pa šta odjeća znači? Tako vam Allaha, Sveznajućeg, ne uspoređujte  se sa onima koje nemaju ništa sa islamom. Kad pred Gospodarom ponizno stojimo, On ne gleda koliko smo se "nakinđurile", On gleda kakva su naša srca. Jesu li skrušena... Sjetimo se Aiše, radiallahu anha, po današnjim deredžama mogla bi biti akademik, toliko je znanja imala. Imala je samo dvije haljine, a ostala je poznata cijelom svijetu, po hadisima koje je prenijela od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. I Fatima, radiallahu anha, koja je bila toliko siromašna, da nije imala čime djecu hraniti. A Džennet joj je obećan.

Nemojmo dozvoliti da nam peru pamet raznim člancima sa ljepoticama (čitaj plaćenim manekenkama) pod, nazovimo, modernim hidžabom. Pokažimo im da znamo koliko vrijedimo i pokažimo im da se ne stidimo svoga propisnog hidžaba. Pokažimo im da je naš cilj  Džennet i da nas dunjalučari neće pokolebati  tako što  će nam nuditi neke antistaromodne hidžabe. Mi se nećemo  kinđuriti da bismo mogle zapadnjakinjama parirati. Hoćemo zadovoljstvo Gospodara i Njegovu nagradu. 

Minesweeper

Ponekad dok odmaram od učenja, i općenito dok odmaram oči sa kombinacije crnih slova i brojeva po bijeloj podlozi, počastim sebe, ni manje ni više nego igricom na računaru, pod nazivom „minesweeper“ (minolovac). Iako je vrlo relaksirajuća, ipak zahtijeva određenu količinu pažnje i koncentracije. Mnogo puta sam imala i do 150 pokušaja, a samo u 6 % njih  uspijem završiti igricu. Pa da, i nije neki uspjeh, zar ne?  Ali, svi ti pokušaji i neuspjesi su me doveli do zaključka da sve što sam više koncentracije i pažnje igrici poklanjala, više mogućnosti mi se otvaralo na tom minskom polju. Više motivacije sam imala da otkrijem „cake“ koje su mi ranije onemogućavale pobjedu. Otkrivajući te cake pobjede su postale češće.

Tako sam počela razmišljati o životu kao jednom minskom polju. „Nagaziti minu“ nikako ne bi trebalo značiti kraj pokušaja. Jer što češće padamo lakše ustajemo i nastavljamo gaziti po svom minskom polju i tražiti područja bez mina kojim ćemo doći do svoga cilja, a to jeste konačni uspjeh.

Svakako, svi mi imamo svoje ciljeve i svi težimo njima. Ali se nekad desi da napola puta do ostvarenja cilja mi posustanemo jer idemo sporo, jer je previše prepreka do tog cilja, jer smo izgubili koncentraciju i volju. Više ne vidimo prolaz preko  prepreke koja nam se ispriječila na putu.

Međutim, istina je da je i pokušaj prelaska preko te nesavladive prepreke uspjeh. Nakon prvog pokušaja možda nećemo uspjeti, ali nakon drugog će nam se otvoriti mogućnost kojom ćemo prepreku zaobići, naći drugi put do cilja. Ili ćemo možda nakon trećeg-četvrtog puta sjesti i razmisliti šta nam to ne da da pređemo. I naći ćemo uzrok problema, kojeg ćemo ukloniti i savladati prepreku sa lahkoćom, te nastaviti do svog cilja. 

Alarm za buđenje

Kad se insan zatvori među svoja četiri zida, kada je udaljen od društvenih mreža i televizije, osjeti blagodat samoće. Subhanallah.

Osjećam kao da sam u prostoru do kojeg ne mogu doprijeti poruke mržnje s kojim se danas muslimanski svijet suočava. U prostoru iz kojeg ne izlaze, osim poruke Sunneta, miljenika svih svjetova, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nije to ona samoća koja vodi ka depresiji, već samoća u kojoj čovjek proizvodi samo čiste, zdrave misli. Samoća iz koje Allahov rob ubire najljepše plodove – znanja, imana, bogobojaznosti.

Mada, ni ova samoća nije dugoročno rješenje. Kakav bi nam to svijet bio da smo svi zatvoreni u svojim kućama i da se ne bavimo društveno-korisnim radom, da ne pomažemo ljudima oko sebe, da ne širimo ljubav, osmijeh i selam? A bojim se da smo upravo dotle došli. Bojim se da smo počeli da se bavimo nebitnim stvarima. Navest ću banalnu stvar – grupe i stranice na facebook-u pod nazivima „Pitanja i odgovori iz islama za sestre“, „Pitanja iz islama“, „Pitanja i odgovori“, i sl. Slažem se, ovo nam je potrebno, ali  ovo donosi više štete nego koristi ovome ummetu. Iz prostog razloga što zbog različitih stavova i mišljenja nastaju rasprave i svađe. A šejtanu malo fali da u srca muslimana usadi klicu mržnje prema drugim muslimanima. Danas smo, hvala Uzvišenom Allahu, počašćeni svim vrstama tehnologija. Daije su nam pristupačni skoro u svakom trenutku. Održavaju se brojna predavanja, halke, tribine, seminari, itd. I trude su, u ime Allaha, da nam daju odgovore na sve naše nedoumice. Jeste, razumijem, džehl se ukorijenio među nas.  Savezi  i kulture koje su nastanjivale naše prostore posljednjih sto godina vrlo su doprinijele tome. I sami smo počeli tražiti odgovore okrećući se Zapadu, a ne Istoku, gdje su naši korijeni.

Opet, sve to ne bi nas smjelo obeshrabriti da počnemo učiti i tražiti znanje, od ovog trenutka. Koliko god insan talio svoju glad za znanjem na Zapadu, neće je upotpuniti dok se ne okrene Sunnetu.

Iz ličnog iskustva – kao malu, babo i mama su me učili da prije jela proučim dovu „Bismillah“ (U ime Allaha), i prije pijenja vode isto. A tek skoro sam saznala da su naučnici otkrili promjenu molekulskog sastava vode i hrane kad se spomene Allahovo ime prije njihovog konzumiranja. Također, učili su me da jedem i pijem sjedeći, a nedavno saznadoh da je konzumiranje hrane i vode stojeći smrt za ljudski organizam (laički rečeno). Po Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naučena sam da nakon ustajanja protresem svoju posteljinu, a tek prije nekoliko dana čitam da naša koža koja se ljušti tokom noći ostaje u posteljini na koju se onda nakupljaju grinje, mikroorganizmi koji izazivaju kožne infekcije, koje se ne mogu uništiti osim protresanjem, čak niti pranjem na najvećoj temperaturi. Allahu ekber!

Kao što rekoh, samo Kur'an i Sunnet mogu zasititi insana gladnog znanja. A navedoh samo sitnice u odnosu na ono što nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio kao vasijjet.

Možemo mi to sve raditi i bez Sunneta, naravno, jer eto naučnici svakim danom potvrđuju Kur'anske mu'džize, ali za slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijedi nam nagrada. Ahiretska i dunjalučka, inšallah.

Kako sam navela ranije, naši uvaženi profesori i daije se trude da nam olakšaju sticanje znanja. Trude se da nam olakšaju pristup pravim informacijama. Pa čak nam ostavljaju svoje mail adrese i brojeve telefona, da im se u svakom trenutku možemo javiti i tražiti savjet, odgovor, i slično. Subhanallah, koja požrtvovanost i dosljednost u dostavljanju ispravne poruke. Međutim, mi smo nekako lijeni da se sami pridignemo i potražimo rješenje svojih potencijalnih problema. Danas nam je  lakše otvoriti facebook profil i tamo ćemo naći mnoštvo odgovora koja nam daju džahili, poput nas. Čast  izuzecima i Allahovim robovima koji se nadaju nagradi Allahovoj pa pronađu odgovore umjesto nas i dostave nam sve potanko objašnjeno. A mi samo „klik“ i sve je tu. Samo kad bi još neko i riješio te naše probleme, da se ni tu ne namučimo.

Korim i samu sebe što sam bila upala u istu zamku. Zamku ljenosti. Zamku volje za raspravljanjem i dokazivanjem. Zamku dostavljanja netačnih i neprovjerenih informacija. Osim malog broja.

Razlog  ovog teksta nije pametovanje niti napadanje, već alarm za buđenje zbog saznanja i spoznaje da tonemo i da se gušimo u pijesku kojeg smo sami nanijeli u svoje dvorište. Ovaj ummet ne treba priču. On treba djela. Naše ulice trebaju zelene površine i parkove, a ne ulice ispunjene najlonskim kesama, narkomanskim špricama, životinjskim izmetom (čitaj psećim). Naše avlije trebaju cvijeće i dječiji žamor, a avlije sa spravama za roštiljanje, sa stolicama i bazenima nam ne trebaju. Od tog ummet nema koristi.

Mi ne smijemo (!!!) biti ummet koji se odmara i koji roštilja. MORAMO biti ummet koji odgaja ispravne generacije. Naše kuće ne smiju biti napunjene slikama, razglednicama, suvenirima sa putovanja već ispunjene policama sa knjigama. I to knjigama iz kojih se čita i uči.  Spavamo, a ne znam ni da li bismo uopće i smjeli spavati. Krvarimo, a trebali bismo biti ummet koji sprječava proljevanje krvi.

Zašto na facebook-u nemamo stranice pod nazivom: „Pozivam muslimane da očistimo mahalu i da posadimo sadnice i cvijeće“, jer je zasaditi drvo trajna sadaka, ili npr. stranicu pod nazivom: „Pozivam muslimane da posjetimo stare, iznemogle i bolesne u svojoj zgradi, ulici, mahali“ , „Pozivam muslimane da podučavamo Kur'anu“ , „Pozivam muslimane da učestvujemo u izgradnji džamija i česmi“ i sve ono što će nas dočekati na vagi dobrih djela, inšallah.

Možemo krivicu svaljivati na ostatak svijeta. Možemo glumiti i da smo žrtve neprijatelja islama. Ali prvenstveno smo žrtve samih sebe.

Čime smo, osim malog broja čestitih Allahovih robova, dokazali vrijednost, čistoću, ljepotu, milost, dobronamjernost, moral, stid, iskrenost, jezgrovitost, blagost, smirenost, dobrotu i sve najljepše osobine Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?

Tako što smo ga branili od neprijatelja psovkama, iako je on, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio da se na zlo uzvrati dobrim. Tako što smo otvorili rasprave i svađe među nama, iako nam je najbolji učitelj rekao da su vjernici kao stubovi jedne zgrade, jedan drugog podupiru. Tako što osuđujemo i gibetimo muslimane na svakom koraku, iako znamo da je krajnji sud Allahov, subhanehu ve te'ala, a da je gibet veliki grijeh koji zahtjeva tewbu. Tako što smo pokidali rodbinske veze i udaljili se od džema'ata, ili tako što smo zatvorili vrata musafiru, a znamo da musafir donosi bereket u kuću. Tako što odbijamo prosjaka i podcjenjujemo jetima, a znamo da nas Uzvišeni Allaha u suri Ad-Duha podučava da to ne radimo. Tako što smo ljubomorni i zavidni, iako nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio da ne smijemo željeti drugome ono što ne želimo sebi. Tako što se trudimo da odmognemo muslimanima, iako je Allahov Poslanik rekao da je najbolji od nas onaj koji koristi drugima. Tako što mirno spavamo i ne brinemo o siromašnima, a Poslanik nam je dao do znanja da ne smijemo zaspati siti ako znamo da je naš komšija zaspao gladan. A jesmo li od onih koji barem u dovi spominju siromašne?

Znajmo da će nam ovakvo stanje biti sve dok ne preispitamo stanje svoje duše. Sve dok se ne pokajemo i ne promijenimo način života. Bit će nam ovako sve dok budemo čitali izreke i citirali razne svjetske pisce i dok budemo zapostavljali Kur'an i hadis i izreke naših ispravnih prethodnika. Čije su izreke zlata vrijedne. Izreke koje će nas, ako ih integriramo u svoj život, uvesti u Džennet, Allahovom voljom. Sve dok budemo zapostavljali i omalovažavali svoje a uzdizali tuđe, bit ćemo ponižavani.

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom ugledu neće naškoditi ovo što mu Allahova stvorenja pripisuju, jer je Allah spomen na njega visoko uzdigao. Ali će naškoditi nama ako se ne okrenemo Sunnetu.

„A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.“ (Prijevod značenja Ta-Ha, 124.)