Najbolji prijatelj, čiji govor nikad ne postaje dosadan - Kur'an

Sjećam se svog prvog Mushafa.

Dobila sam ga na poklon od babinog prijatelja. Oh, kako se dječije srce tad radovalo. U tom vremenu sam, u mektebu, počela učiti i prve ajete iz Kur'ana, pa sam jedva čekala vikend da svojim prijateljicama pokažem svoga novog prijatelja.

Dok sam bila dijete nisu mi govorili kakve se priče kriju u toj Knjizi. Nisu mi rekli da se tu nalaze uputstva za život. Ispunjen život. Pričali su mi samo da je to Objava, koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosio ljudima. Nažalost, toliko sam znala. Ipak sam bila sretna zbog takvog prijatelja. Osjećala sam se bliskom našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Sjećam se i kad sam s babom prvi put učila suru Jasin. SubhanAllah, nije bilo veće radosti.

Ja sam učila, a babo je šapatom ponavljao za mnom. Kad ne bih znala nešto pročitati, ušutim, da čujem šta će babo reći. I onda ponovim. Sve me je to činilo velikom u mojim očima. Odraslom. I doraslom.

Poslije sam dobila i Kur'an s prijevodom. Čitala sam „priče“ o Poslanicima. Nisam razumijevala, ali sam uživala čitajući. Ajeti o džehennemu su me plašili, pa sam ih radije preskakala i čitala ono što mi se više sviđa – ajete o džennetu. Vječnom uživanju. I svo to uživanje samo ako budem slušala roditelje, ako ne budem lagala, ako budem pomagala drugima i činila dobra djela. Kao djetetu,  izgledalo je lahko. Činiti dobra djela značilo je - pospremiti svoju sobu, biti dobar učenik, pomagati mami, poštovati starije, ne svađati se s braćom...

Sad, godinama poslije, shvatam koliko me moj prijatelj naučio. Njegove priče nisu bile isprazne. Nisu bile dosadne. Taj moj prijatelj nije tražio od mene da se s njim družim. I kad ga ne bih potražila sedam dana, nije se ljutio. Naprotiv, radovao se. Odgajao me. I otkrivao mi nove tajne. Želio je da napredujem. Želio je da budem najbolja kćerka i sestra. Najbolja učenica. Prijateljica. I što je najvažnije, želio je da budem dobra muslimanka.

I danas, kad se osamim sa svojim prijateljem, otkrivam nove tajne. Pronalazim odgovore na sva pitanja. Rješenja mnogih problema. Još me moj prijatelj uči kako da budem bolja. Odagnava brige. Popravlja raspoloženje. Smiruje moje srce. Uči me pokornosti Jedinome Gospodaru. Čini me zahvalnijom i skromnijom. Daje mi do znanja da sam samo praška i da moja duša i nije moja. Već da pripada Uzvišenom. Vladaru. Stvoritelju.

Uzvišeni Gospodar nam je, preko voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poslao prijatelja za čitav život. Prijatelja, s čijim druženjem stičemo Allahovo, subhanehu ve te'ala, zadovoljstvo. Najljepši govor, odakle trebamo crpiti znanje. Počnimo se družiti sa njim, prije nego nas neki drugi prijatelj odvuče u propast.

Gospodaru, plemeniti Kur'an učini proljećem naših srca, svjetlom naših prsa i rješenjem naših problema i briga! Neka Kur'an bude lijek našeg srca i neka nam ljubav prema Tebi bude snaga da uvijek kada nas zadese teški trenuci ne pokleknemo, već hrabro nastavimo dalje, boreći se da steknemo zadovoljstvo Tvoje. Amin.

Izaberi da budeš sretna

Prije nekoliko dana u kući mojih roditelja, zavukla sam se u svoju dragu sobu, koja više i nije toliko moja. Ostale su samo neke stvari koje me podsjećaju na mene. Staru mene.

Onu koja se iz te sobe iselila još prije 4 godine. Odnijela je sa sobom sve, osim djetinjstva. I ono je zapakovano u kutije. Ne da bi se skrilo i zaboravilo, nego da bi se napravilo mjesta za nešto novo.

Zaželjela sam se svoga djetinjstva,pa sam, valjda, iz tog razloga pohrlila za kutijama u kojima i danas leže moji medvjedići, lutke, spomenari, dnevnici.

Dnevnici. Više njih. Pa sad neka mi neko kaže da se ljubav prema nečemu javi tek kad odrastemo.  Nisam ih čitala, jer smatram da je uspomene nekad bolje ostaviti na miru.

Započeh ovu priču da bih i vas malo vratila u djetinjstvo. Njegov ljepši dio. Onda kad su nam za igru bile dovoljne i krpene lutke. Eh, te lutke. Pored svih barbika i „modernih“ lutaka, najdraža mi je bila ona koju je napravila moja mama. Ušila je u nju puno ljubavi. Okitila je sa puno pažnje i malo sreće. Rekla mi je onda: „Znaš mila, sreću čine male stvari.“

Možda tada nisam, ali, mama, sad znam.

Sjećam se dana u ratu, kad sam pod svjetlom svijeće oblačila svoje „drugarice“, odjećom koju sam sama skrojila. Nisam imala video-igrice niti bilo kakve druge, ali sam bila sretna. Čak i sa onom svijećom na ćošku stola.

Vremenom, kako sam odrastala, postadoše mi bitne neke druge stvari.

Moj dnevnik. Prvi. Kako sam ga tad zvala – sef dragih uspomena. Najsitnije tajne, želje, snovi ostadoše zarobljeni u maloj crnoj svesci.

Iza njega dođe i drugi, treći i više im se broja ne sjećam. Ali, nisu bitne brojke, bitna je ljubav koju sam osjećala prema pisanju. Ljubav koju sam dijelila sa tim sveskama. Ljubav koju osjećam i danas. Ozbiljnija je i jača. Dublja. Urezana duboko u srce.

Voljela sam čitati knjige.

Moja mala biblioteka je bila bratova soba. Zavirivala sam po policama i tražila poznate mi naslove. „Vlak u snijegu“ , „Grimove bajke“, „Mali princ“.

Nema ih – pomislih - onda ću uzeti ove. I začas natrpah ruke debelim knjigama. Bio je to moj prvi sastanak sa romanom „Legenda o Ali- paši“. Nakon njega na red su došli „Zeleno busenje“ i „Tvrđava“. Nisam shvatala te priče. Samo sam se divila ljubavi. Poželjela sam da imam istu takvu, kad odrastem.

Mnogo još knjiga sam osjetila pod prstima, ali ih nisam pročitala. I ove prethodno nabrojane izabrala sam po naslovima. Isto kao i danas - biram po naslovima, iako znam da je sadržaj možda potpuno drugačiji.

Nekoliko godina poslije, u ruke su mi došle iste te knjige. One koje nisam željela čitati, još uvijek stoje na policama, nepročitane.

Zatvorih kutiju i vratih je na mjesto.

Ti ostaješ, djetinjstvo moje, a ja moram da idem. Idem u zagrljaj novim uspomenama. Ozbiljnijim. Velika sam, i čekaju me nove obaveze. Krenula sam na dalek put. Prelazim i planine i doline. Ubirem i ružu i trn. Ali, odlučna sam, stići ću do cilja.

Vjerovatno ste se zapitale čemu ovakav naslov, kad je sadržaj potpuno drugačiji?

Zapravo, slikom svoga djetinjstva, željela sam vas podsjetiti da smo onda radile samo one stvari koje su nas činile sretnima. Potpuno ispunjenim. Igrale smo se sa lutkicama koje smo najviše voljele. Spavale smo s medvjedićem kojeg smo dobile na poklon od najdražeg daidže. Kad smo htjele crtale smo, bojile, pisale. I bile smo sretne. Niko nam tu sreću nije mogao oduzeti. Svaki dan je bio naša nova pobjeda.

Takvim pobjedama smo i stigle dovde, zar ne?

„Nekada nas obuzme tuga, te se na nju i naviknemo, zaboravivši da u životu ima mnogo stvari koje nas mogu usrećiti i mnogo načina kako obasjati tamne trenutke našeg života. Potraži ono srce što će te ispuniti svjetlom i nemoj sebe prepustiti tami očajanja!“ (Aid El-Qarni)

Vidiš, sestro, samo ti utičeš na svoju sreću. Do tebe je da li će te usrećiti nečiji osmijeh, nečiji selam, možda hedija koju si dobila ili hedija koju si sama poklonila nekome.

Velika je sreća to što ti je Allah podario ovaj dan da Mu budeš odana. Da koristiš ummetu još danas, jer sutra možda neće doći.

Šta bi uradila da znaš da je ovo tvoj posljednji dan na dunjaluku? Jel da, učinila bi sve kako bi ti i ljudi oko tebe bili sretni? Kako bi postigla Allahovo zadovoljstvo? Pa zamisli da je danas taj dan. Usreći sebe tako što ćeš usrećiti ljude oko sebe. Nahrani siromašnog. Pomozi starijeg. Pomiluj dijete. Pokloni osmijeh.

Novom danu ponudi još jednu sretnu sebe i kreni, u ime Gospodara, ka hladu Džennetskom.

Islam ne zagovara ezijet i nasilje

Da li ste se možda ikad zapitali kako je djevojkama muslimankama koje svaki dan, i više puta na dan, bivaju verbalno napadnute? Da li ste se uopće i zapitali dešava li se to?

Eh, da vam kaže jedna takva pokrivena muslimanka iz ličnog iskustva...

 Dok hodam ulicom  trudim se da nikog mrko ne pogledam, jer me to islam naučio. Trudim se da budem ljubazna, jer me to islam naučio. Smiješim se djeci i ljudima koji zure u mene kao da su vidjeli vanzemaljca, jer je osmijeh sunnet, a i sadaka. Dok koračam, gledam da ne smetam prolaznicima. Ne glumim kabadahiju, ne guram se.  Na semaforu prelazim isključivo na zelenom, iako svi ostali prolaznici prelaze bez nekog reda. Pozdravljam svoje komšije kad ih sretnem, u haustoru, na pijaci, u gradu. Jer je komšija u islamu bliskiji insanu od neke dalje rodbine.  Poštujem sva pravila, ali to radim jer mi je to obaveza od Gospodara. To je islam, zapravo, to je samo mali dio islama. Islam je i mnogo više.  I kad stojim u redu na kasi, ne bunim se ako mi  neko uzme prvenstvo. Pa nije to neki problem. Nasmiješim se. Ionako to govori više o toj osobi nego o meni.

Da li sad vidite koliko se jedna muslimanka trudi da bude pristojna?

A znate li kako joj se vraća?

Tako što joj se iza leđa ljudi rugaju. Tako što iza njenih leđa, da ona čuje, uzvikuju izraze svojstvene tzv. nindžama. Tako što im smeta njena haljina dok ide ulicom. Iako ta haljina nije ni ukradena niti  svučena s nekog drugog. Pa nije ni kratka, pa da se ljudi ibrete. Doduše, vakat je takav da se ljudi ibrete ukoliko je haljina duga. I to nije sve. Počeli su da nas ezijete i u prijevoznim sredstvima. Vide da  riječima ne mogu pa sad udaraju po najslabijoj nam tački, dodirivanjem. ZAŠTO?!? Kad svi znaju da se muslimanke ne rukuju sa muškarcima, ne dodiruju ih, niti bilo kakav drugi fizički kontakt ne ostvaruju, zašto udaraju tamo gdje najviše boli?! Zašto imaju potrebu da  pokušaju da se učine superiornijim od nas?  Mi zaobilazimo njih, pa zašto onda oni nas ne zaobilaze?

Svaka tetica od 50+ godina, dok sjedi u tramvaju u suknjici iznad koljena, ima potrebu da prokomentariše moju dugu haljinu.  Pa ako ćemo realno, ja bih trebala biti ta koja komentariše. Godine su to. Kosti, zglobovi, bubrezi, i ostali „ženski organi“, sve to obolijeva godinama, i treba da se pokriva, ne  unihop već onim vunenim čarapama. Ali, ja ipak šutim. Jer, ne tiče me se. A ako se kojim slučajem desi da muslimanka brani svoju čast i pođe da im se suprostavi onda je vehabijka kojoj samo treba  puška pa da počne rešetati sve putnike. (za zavalit' se od smijeha) 

Kakvi smo to mi ljudi?! Zapitajmo se!

I ne, nije ovo sve sa čim se muslimanke susreću. Ovo su samo isječci. Mnoge djevojke sigurno vam ovakve stvari neće ni reći. I ja sam šutjela, ali više neću. Ne dam na islam. Ne dam na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ne dam na čast nijedne muslimanke. Ne dam!

Je li ovo taj terorizam o kojem se priča u svakoj kući u Bosni? Naravno da jeste. Terorizam nad muslimanima. Svaki dan.

Nakon ovih primjera, trebala bih i ja govoriti, zašto ovo, zašto ono, ali neću jer to nije islam, islam ne zagovara ezijet i nasilje. Ne želim da odgovaram na provokacije jer me moj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naučio da se na zlo treba uzvratiti dobrim.

 Na kraju, savjet za sve ratoborne islamofobe - umjesto da komentarišete nas, radije sjedite i popričajte sa nama, zašto to radimo, iskreno se zapitavši je li to ispravno.

Bolji je biser u školjki dobro čuvan već biser na konac nanizan

Pokušala sam puno puta da vam pokažem, da vam približim, da vam uljepšam ovu smirenost, ovu milost.

Pokušala sam. Bezuspješno. Možda vam je srce i htjelo da čuje pa da se raduje, ali je nefs pobijedio.  Na kraju sam pustila. Ne vrijedi, rekoh, ovako. Okrenula sam se od vas, otišla u drugi, čvršći zagrljaj. U zagrljaj Islama. Ponašanje je najbolja da'wa,i tako sam pokušala, ali opet ste me osudile, rekavši da sam radikalna. Pa, kad bolje razmislim, jesam. Radikalna sam u ljubavi prema Jedinome Gospodaru i prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, našem najboljem učitelju. Ovaj me radikalizam naučio da je pokornost Uzvišenom Allahu bolja i ispravnija od pokornosti strastima i dunjaluku. Naučio me je da su stope najboljeg čovjeka, koji je koračao planetom, stope koje treba slijediti. Ali vam to ne rekoh. Na trenutak se pobojah da ćete pogrešno shvatiti. Uglavnom „radikalizam“ i „ljubav“ kod nas danas ne idu skupa.

I ne pravim se ja bolja od vas, Allah zna najbolje. Sad bih mogla opet sa vama noćima pričati i biti ona ista. Ustvari, nisam se ni promijenila, još uvijek sam "ona ista", samo sam okupana milošću. Ništa se nisam promijenila. Vi ste promijenile svoje gledište. Lakše je s masom osuđivati, nego sjesti pa razmisliti.

I ja sam činila greške koje insan ne bi oprostio, ali Allah je Onaj koji prima pokajanje i Onaj koji prašta. Et-Tevab. El-Gaffar. Povratak Njemu je najveća pobjeda na dunjaluku. To zna srce koje je iskušano pa spašeno. Prošlo je ono mnoge osude i presude. Valjda zbog dobro uvriježene rečenice, koju prihvatismo kao nepobitnu činjenicu, da vuk dlaku mijenja ali ćud nikad. Ne znam. Možebit' da je i tako. Ali, pokazuje li svako od nas tu pravu ćud? Ili smo se „oklopili“ oklopima dunjalučkim pa ne damo da istina uzme zraka. Da se nadiše slobode. Ne damo sebi da mislimo. Razmislimo. I kažemo što vidimo. Sami smo sebi to zabranili, kad smo nefs svoj da caruje pustili. Pa slobodom nazvasmo sve što je čistoj duši zatvor. Oslobodismo se okova okovima. I šejtana prokletog uzesmo za prijatelja. Neprijatelja. Sve svoje odaje smo mu dostupnim učinili, i tijela više ne skrivamo, njemu se uljepšavamo. Šejtan je to. Proklet od Allaha, zanavijek. Pa i bolje je od nas zavarao. Uljepšavao zabranjeno. Pronašao je najslabiju tačku našu. Ljepotu. Dar od Allaha Uzvišenog. Šaputao je da lijepo treba da se pokaže svima. Eh, zašto umjesto kože ne pokazasmo lijepu pamet.

...

Možda jednom shvatite zašto sam umjesto noćnog izlaska izabrala sedždu i zašto sam umjesto šminke izabrala abdest. Zašto noću, kad se vi vraćate iz „života“, ja tek polazim u „život“, pred svoga Gospodara. Možda shvatite. Izabrah, voljom Plemenitog, prigrliti nešto vječnije a ne prolazni dunjaluk. A svi znamo da će proći. Vidimo. Svaki dan nas nestaje pomalo. Propadamo. Zemlji se vraćamo, tamo gdje smo počeli.

Nisu me pokolebala ismijavanja prolaznika, koja posebnim uzvikom mi dadoše do znanja da sam nindža. Nasmijaše me mnogi kad upitaše da li se mahrama može prestati voljeti pa skinuti, kad dosadi. A ne znaju oni da „onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.“ (Lukman, 22) I pitaju. Ispituju. I čude se otkud ja u svemu tome. A ja slobodna i smirena zahvaljujem Allahu  na blagodatima svim.

Bolji je biser u školjki dobro čuvan već biser na konac nanizan.

Shvatit ćete sigurno jednom.  A molim Allaha da tad ne bude kasno. Amin.

Prošlost je najveći kamen spoticanja ka budućnosti

Ako te je prošlost napustila, napusti i ti nju. Ne idi za njom, ne vraćaj se. Kazaljke se neće unazad pomaknuti. Ništa ne možeš promijeniti.

Ili možda možeš?

Da, naravno da možeš - promijeniti sadašnjost, promijeniti budućnost.  Sad, sa ovoga mjesta možeš nešto učiniti - prestati razmišljati, samo na trenutak. Kad duboko udahneš i izdahneš osjećaš se lakše, zar ne? :) E, pa uradi to. I slušaj...

Tvoj uspjeh na ovisi o tvojoj prošlosti, tvoj uspjeh ovisi o tvojoj sadašnjosti. Jesi li ikad sebi postavila pitanje: "Zašto nisam bila bolja?" Jel da, to te je učinilo malo depresivnom? Promijeni to,  postavivši sebi pitanje "Zašto ne bih postala bolja, u ovome trenutku?" Prihvati izazov, suoči se sa ovim trenutkom. Jednom kad staneš na stepenicu koja vodi ka vrhu, uvijek ćeš se penjati stepenicu više. Ali, zapamti, nikada ne zamišljaj vrh stepenica. Uvijek idi više, nemoj da staješ i nikako nemoj da se osvrćeš dolje. Od takvog gledanja hvata vrtoglavica zbog koje bi mogla da padneš. A ni ti kao ni ja ne želimo ponovo na početak stepenica, kad nam je tako dobro krenulo penjanje ka vrhu. :)

U ovome životu, kojeg nam Allah Uzvišeni podari samo da vidi ko će od nas bolje postupati, nema vremena za gledanje unazad. Kao i vrijeme, prolazni smo i mi. Želiš li nešto ostaviti iza sebe - stavi osmijeh na lice i hrabrost na srce i zagazi duboku rijeku što se život zove. Ako posrneš, ne odustaj. Nastavi. Još hrabrije i odlučnije. Sjeti se - želiš ostaviti trag za sobom. Budi osoba za kojom će se ljudi voditi. Podsjećam te na Poslanika s.a.v.s. -najboljeg lidera, najboljeg učitelja, najboljeg odgajatelja, najbolju osobu ummeta. Ne možeš biti kao on, ali se možeš truditi biti najbolja u svemu što radiš.

A što se ljudi tiče, pa oni će uvijek biti tu. Jedni da te voze gore, a ovi drugi da te voze dolje. Ti biraš s kojima ćeš. A fora je odabrati one bolje, one koji idu stazama istine, koji imaju cilj - vječno uživanje. Da te još napomenem da od svakog čovjeka možeš nešto da naučiš, zato ga je Allah i poslao u tvoj život. Budi zahvalna na tome. Allah ti daje samo najbolje.

I na kraju, želim ti reći - Tajna sreće je jednostavna: pronađi šta je to što zaista voliš da radiš i usmjeri svoju energiju ka tome. Jednom kad sabereš svoju mentalnu snagu i energiju da slijediš ono što voliš, izobilje će poteći tvojim životom i sve tvoje želje će se ispunjavati jednostavno i lako. Allah je Gospodar svega, pa uzdaj se u Onoga koji te voli.

LJEPOTICE MOJA OBAVIJ SE VELOM STIDA, ČEDNOSTI I ČESTITOSTI

Istina, nije lahko biti žena, valja na pravi način iskoristiti blagodati koje ti je Plemeniti podario. Mnogi kažu zarobljena i potlačena pod mahramom, ali Onaj koji zna najbolje, otvorio ti je um, naredivši ti je. Svojim hidžabom pokazuješ samo ono najbolje na sebi, a to je, mila moja, pamet, dostojanstvo, bogatstvo duše. Nikako ne smijem zaboraviti to da mahrama na prvom mjestu pokazuje da si odana svome Gospodaru.

Postoji još jedan veo koji ne možeš kupiti pa ga obući – stid.

"I jedna od njih dvije dođe mu poslije, idući stidljivo...." (El-Kasas, 25).

Jeste li se ikada zapitale šta je stid?Ja jesam.

Pokušala sam na puno načina definisati tu osobinu, ali na kraju shvatih da je jedna rečenica malo. Da ona sa sobom nosi još mnogo drugih osobina.

Stidljivost - koja te neprestano podstiče na udaljavanje od onog što je ružno. Njome, zapravo, pokazuješ svoju  hrabrost, pronicljivost, razboritost, ljepotu. Otkrivaš svoju dušu.

Najdraži nam učitelj, salallahu alejhi we sellem, najbolji je primjer stidljivosti. Rekao je: „Stid donosi samo hajr (dobro).“

Za mene stid predstavlja ljepotu imana,ljepotu pokornosti Uzvišenom Gospodaru. Džihad.

Tvoja mahrama je tvoj stid.

Gledaj - pokrivši svoju glavu, puno više si otkrila. Sretnice!

Najveći ženin ukras nisu ni duge noge, ni uzak struk niti duga kosa nego je stid. Nijedna šminka je ne može učiniti tako lijepom kao što je čini rumenilo stida.

Tvoj stid se ogleda i u spuštanju tvoga pogleda i u nemiješanju sa muškarcima, i u tvojoj šutnji, pa čak i u tvom osmijehu.

Ne brini, za sve ovo što gore nabrojah čeka te nagrada. Na ovome svijetu si se spuštanjem pogleda spasila gibeta i Allahove srdžbe. Nemiješanjem sa muškarcima sačuvala si Allahovu ljubav prema tebi, sačuvala si se šejtanovih spletki i čuvaš se za svoga muža.

Osmijeh je sadaka, a šutnja – odraz mudrosti.

Za mene su ovo velike nagrade, a zamisli samo kolike su nagrade na onome svijetu. Allahu ekber!

Stidljivost svoju još pokazuješ dok pričaš, hodaš, misliš...

I sa ovom osobinom, ništa ti nije uskraćeno. Ni slučajno da pomisliš da ne možeš raditi ono što voliš. Da pišeš, da slikaš,da kuhaš,da čitaš, da se baviš sportom, da se baviš naukom, da se obrazuješ – sve ti je ovo dozvoljeno. A ako imaš djecu - njihovo odgajanje je tvoje usavršavanje – učiš se strpljivosti, savladavanju srdžbe, postaješ učiteljica, pedagogica, nutricionista, sportašica,psiholog, doktorica, ...Sjeti se i da ti odgajaš pola čovječanstva.

Možda si i od onih koje su se rano udale. Sretnica si. Brakom si spasila svoju vjeru, podigla si svoj stid na veći nivo, Najmilostiviji je tobom zadovoljan. I neka te ne pokolebaju oni koji pričaju da si napravila grešku, da si mladost drugačije trebala iskoristiti, pa takvi ni ne znaju koliko si napredovala.

Mene su učili da sa fakultetom nismo završile sa svojim obrazovanjem. Da, tek tada počinje pravo učenje, cjeloživotno usavršavanje - usavršavanje koje je ispravno, kojim učvršćuješ stazu ka Džennetu i koje je u ime Onoga kome pripada tvoj život.

Nemoj nikada zaboraviti da je bogatstvo koje imaš tu unutra puno važnije od onoga što izvana pokazuješ.Jer sve što je vani kratkog je vijeka i zamjenjivo je, kao i ta mahrama koju ćeš promijeniti kasnije sa drugom ili je skinuti kad kreneš spavati.

„Svojstvo stida, koje je ukorijenjeno u njenoj prirodi, pojačano islamskim razumijevanjem stida, odvraća je od bilo kojeg suprostavljanja Šerijatu, odvraća je od bilo kakve devijacije u ophođenju s ljudima; ne iz stida od njih, nego je to, doista, od stida prema Allahu, dž.š, iz bojazni da se njen iman ne zaodjene nasiljem, jer je stid jedan od ogranaka imana. Ovo je nešto najviše do čega je mogla doći žena putem svojstava stida. Tako se žena muslimanka, koja se odlikuje stidom, razlikuje od zapadne žene koja je skinula sva njegova vela.“ (Ličnost žene muslimanke)

 Ljepotice moja, obavij se velom stida, čednosti i čestitosti.

BUDI PROMJENA

Islam je uzdigao ženu na uzvišeno mjesto i zagarantirao joj prava, dodijelio plemenite misije, a njenu čast učinio svetom. Zbog časti muslimanke žrtvuju se životi, vode ratovi, poništavaju ugovori, objavljuju kur`anski ajeti i Božiji propisi koji se uče sve do Sudnjeg dana.

Osjećam da je potrebno da vam kažem nešto o hidžabu, ja, djevojka koja ga do jučer nije nosila, koja je smatrala da za tim nema potrebe, da može biti muslimanka i bez te krpe na glavi.

Krenut ću od toga šta znači biti muslimanka. Koliko god to zvučalo jednostavno i lagano, nimalo nije. Biti muslimanka podrazumijeva biti najbolja u svemu, na svakom koraku. Ako joj dopustiš bit će ti najbolja prijateljica, najbolja savjetnica, najbolja slušateljica, najbolja učenica. Bit će najbolja zaposlenica i najbolji poslodavac. Pouzdana, vjerna, odana, odgovorna, vješta, mirna, strpljiva. Ali, sa stavom.

Dok nisam pokrila svoju kosu, mislila sam da imam sve ove nabrojane osobine. I jesam imala, osim one najvažnije - stav.

Kako ljudima da pokažem ko sam? Kako da muškarcima dam do znanja da ne mogu sa mnom flertovati, da me ne mogu gledati? Ja nisam igračka, sa mnom ne možeš kako želiš. Puno sam vrjednija nego što misliš i što vidiš. Da, sve sam to mislila, ali oni su i dalje gledali djevojku koja pokazuje svoje ukrase. Ona, koja nema šta osim izgleda da pokaže.  

Nezaštićena i neidentifikovana, pokušavala sam da promovišem i da pričam o ljepotama Islama. Kao da kraljica može biti kraljica bez svoje krune.  

Onda, Allahovom voljom,počela sam uviđati propuste.

Gledala sam svoje pokrivene prijateljice, pune samopouzdanja, svjesne svoje vrijednosti i svoje uloge na ovome svijetu. Divila sam im se. Pitala sam se šta ih to čini takvim? Kao da oko njih ima neki nevidljivi štit. Muškarci im se obraćaju s poštovanjem, s njima pričaju sa uvažavanjem, bez  vulgarnih i drskih riječi, njihovo mišljenje smatraju elokventnim.

S druge strane, mediji i okolina trovali su informacijama o zaostalosti djevojaka sa mahramom, o potlačenosti, manjoj vrijednosti. Rugali su se, žaleći takve djevojke. Mislila sam, ne želim biti takva. Ja želim biti promjena!

Allah, Uzvišeni, koji zna ono što mi ne znamo, dao je da upoznam djevojke koje su bile sasvim suprotno od onoga što je predstavljalo muslimanku u medijima. Pametne, školovane, sretne, bez predrasuda, svesrdne. I pokrivene!

Prelamalo se u meni... Hoću li se moći nositi sa iskušenjima, sa problemima, sa izrugivanjem i pogrdnim nazivima? Bezbroj pitanja, a odgovor je bio samo jedan – uzdaj se u Allaha, Gospodara tvoje duše.

Odjednom je puklo. Želim biti i ja zaštićena i prepoznata. Ne želim svima da objašnjavam da sam muslimanka. Hoću da to svi vide kad me pogledaju. Ta mahrama, kruna, štit, kako je mnogi nazivaju, za mene je postala lična karta, moje samopouzdanje. Značila je - ne dozvoljavam ti da me gledaš drugačije osim sebi ravnom. Jer, da, žena u Islamu je ravnopravna sa muškarcem. A zar cilj žena svijeta nije da budu baš takve? Da se mene pita, ja bih im rekla da žena ima čak i više prava. One ni ne znaju da se bore za ono što im je Allah s rođenjem njihovim dao.  

Dao ti je, Milostivi, da osim svoje pameti koristiš i svoje emocije. A da li muškarac to može? Dao ti je, Onaj koji te stvorio, jedan zadatak – da odgajaš pola čovječanstva. Sura u Kur´anu nazvana je po tebi. Stvorena si od krivog rebra, a to je rebro koje se nalazi ispred srca. Znaš li zašto baš rebro ispred srca? Zato što ga je Allah stvorio da čuva srce od vanjskih udaraca. To ti je uloga – da čuvaš srce.

Želiš li da znaš još nešto? Prva žena u Islamu, hazreti Hatidža, bila je trgovac. Samouvjerena,ona je zaprosila Muhammeda s.a.v.s. Kako bi drugačije ovo nazvala, osim ravnopravnost.

Ako pročeprkaš po historiji Islama, uvidjet ćeš da su i žene bile spisateljice, liječnice, učiteljice, lideri. A sve one  bile su i majke, i supruge i domaćice.

Ti si, sestrice moja, unikat. I kao takva, budi svjesna svoje ljepote, svoje ženstvenosti, svoje uloge na ovome svijetu. Nikako nemoj zaboraviti svoje obrazovanje, svoje usavršavanje, jer imperativ u Islamu jednak je i za muškarce i za žene – uči, čitaj u ime svoga Gospodara! Budi uzor, budi promjena! Za to ti je obećana nagrada od Onoga koji svoja obećanja ispunjava.